02. prosinca 1991. Zločini srpske vojske: Europa drži Srbiju odgovornom za rat u Hrvatskoj

Dana 02. prosinca 1991. Ministarsko vijeće EZ-a izjavilo je da Srbiju i Crnu Goru smatra odgovornima za rat u Hrvatskoj.

Danas se, još uvijek, čak i među onima koji sudjeluju u vlasti ove države, koju čini koalacija HDZ-SDSS-manjine, ne želi priznati odgovornost Srbije za rat, te se pokušava podmetati teza 'građanskog rata'. Jedan perfidan performans izveo je vladajući Milorad Pupovac kada je rekao da su ratu u Vukovaru prethodila 'ubijanja Srba u Vukovaru'. Pupovac nikada nije rekao da je Srbija kriva za rat u Hrvatskoj..

Zato ćemo kratko i jasno: koja je razlika građanskog rata i agresije?

Građanski rat je oružana borba antagonističkih (klasnih, nacionalnih, vjerskih, političkih i dr.) društvenih skupina unutar jedne države. Javlja se kao posljedica nagomilanih i neriješenih društvenih problema. Razlikuje se od oružanog ustanka duljim trajanjem i boljom organizacijom zaraćenih strana. Građanskim ratom se, u osnovi, ne pokušava pripojiti teritorij jedne druge države.

Tipičan primjer građanskog rata je američki građanski rat Sjevera i Juga u 19. stoljeću i Španjolski građanski rat 1930-ih godina.

Agresija je u međunarodnome pravu, neizazvan napad na tuđu zemlju, osvajanje tuđeg teritorija, odnosno protupravna uporaba oružane sile neke države protiv suverenosti, teritorijalne cjelovitosti ili političke neovisnosti druge države; oružani napad na teritorij druge države, kojim se krši međunarodno pravo.

Tipičan primjer je ulazak Hitlerove Njemačke u Čehoslovačku 1938. godine ili ulazak Njemačke i Staljinovog SSSR-a u Poljsku 1939. godine i podjela te zemlje.

JNA je sama na svoju ruku, pod direktnom upravom Beograda, pokrenula rat

Agresija je drugačija vrsta rata i ona se dogodila 1991. godine. Agresija Srbije na Hrvatsku. Premda postoje oni koji pokušavaju agresiju Srbije na Hrvatsku proglasiti građanskim ratom. Istina je da su u Domovinskom ratu dobar dio neprijateljskih skupina vojnika činili Srbi iz Hrvatske (JNA, paravojni četnici, razne milicije), ali koji su imali jasne separatističke težnje u cilju stvaranja Velike Srbije.

Bitno je ovo: sve je organizirano, planirano i pokrenuto iz Srbije s jasnim ciljem okupacije Hrvatske i pripojenja okupiranog teritorija Srbije.

Srbi u Hrvatskoj vjerojatno se ne bi niti digli na oružje da im ga Beograd i JNA nisu podijelili, a cijeli paketni plan stvoren je i realiziran u Beogradu daleko prije početka rata.

Ima onih koji ističu da je u to vrijeme to bila jedna država u to vrijeme, Jugoslavija. I taj tzv. legalistički stav se može lako demontirati.

Prvo , ostaje činjenica da je Jugoslavija, bar formalno, bila federativna država sastavljena od republike s pravom na odcjepljenje, ali ne i pravog dijela republike na odcjepljenje.

Drugo , JNA je bila samo vojska i nije smijela pomaknuti niti jedan tenk bez zapovijedi predsjedništva SFRJ. Dapače, JNA je sama na svoju ruku, pod direktnom upravom Beograda, pokrenula rat i agresiju. Tko je naredio JNA da okruži Vukovar, razori ga i pobije ljude? Tko je izdao tu zapovijed? U Vukovaru je postojala legalna i legitimna vlast izabrana na izborima. Dapače, Kontraobavještajna služba JNA je bila jezgra organizacije rata protiv Hrvatske, tako da ostaje i činjenica i pitanje uloge vojske Jugoslavije u tom sukobu kao one koja je počinila vojni puč, djelovala neovisno od vlasti i poduzela rat, pravno-formalno na svoju ruku. JNA je naoružala Srbe u Hrvatskoj, htjela srušiti legalno izabranu vlast i na kraju započela krvavi rat u kojem je izvršio genocid nad Hrvatima.

Inverzna velikosrpska igra

Treće , Srbi u Hrvatskoj bili su samo oruđe u rukama Beograda koje je poslužilo svrsi i namjeni rata – otkidanje velikog dijela teritorija Hrvatske i pripajanje Srbiji. Danas to, konačno, priznaju i vođe Srba u Hrvatskoj, a prvi čovjek Srba u ratu Milan Babić to je jasno rekao na suđenju u Haagu.

Kada je rat izgubljen, kada je VRO Oluja 1995. nakon četiri godine patnje i rata pomela velikosrpske snove, počinje inverzna velikosrpska igra: Domovinski rat želi se proglasiti građanskim ratom, a ne agresijom. S druge strane, na rat od 1941. do 1945. nastoji se gledati okorjelom terminologijom komunističkog sustava o „oslobodilačkom“ ratu (nekada se govorilo i „klasnoj pobjedi“, „pobjedi revolucije), premda se u stvarnosti baš u tom ratu radilo o – građanskom ratu.

U Hrvatskoj je srpska manjina, jednako kao i njemačka manjina u Čehoslovačkoj 1938. godine, samo poslužila kao pokriće i okidač za agresiju i zločine. Namjere Beograda bile su da se promjene granice i pripoji veliki dio Hrvatske Srbiji. To u građanskom ratu nije moguće, ali da nije bilo hrvatskih dragovoljaca, kao Tomislav Merčep, danas bi Vukovar, Knin, Osijek, Gospić i Pakrac bili dio Srbije ili barem dio neke još gore Republike Srpske u nekoj jadnoj okljaštrenoj Hrvatskoj.