05. listopada 1991. Zločini srpske agresorske vojske (Zadar) – ubijeno 389 civila i 20-ero djece - TUŽNO SJEĆANJE

Nažalost nitko nije odgovarao za zločine nad djecom jer institucije Republike Hrvatske nisu ništa radile, samo oni znaju razloge za to. Udruga roditelja ubijene djece svih ovih godina proziva institucije, ali nema nikakvih reakcija: “Nikada Državno odvjetništvo nije kontaktiralo s nama osim s jednom našom članicom koja je svjedočila u Den Haagu.” 

Prije srpske agresije u Zadru je živjelo oko 77 000 stanovnika, od čega je 80 % bilo Hrvata, 14 % Srba, 4 % Jugoslavena u smislu nacionalnosti, 2 % Albanaca i Muslimana. Generali JNA Perišić i Milan Zec (zapovjednik JRM koja je poslije u napadu na Dubrovnik) su rekli “da se Zadranke našminkaju jer uskoro stižu Srbi.” Vojislav Šešelj se u to vrijeme nalazio na brdu Križu. Kazao je “kako će da se, unatoč listopadu, okupati u srpskom moru i ispiti kavu na Zelenom trgu (danas Narodni trg u Zadru).”

Tisuće granata pale su na samo središte grada, a opći napad trajao je punih pet dana.

Tenkovi kninskog, banjalučkog i mostarskog korpusa JNA pokušali su iz 9 pravaca ući u grad u kojem je bilo dosta ofiira JNA i njihovih obitelji te deblokirati vojarne.

Neprijatelj je svom silinom iz svih uporišta i smjerova počeo razarati taj grad. Opkoljen i s morske strane Zadar je bio na udaru jugosavenskih brodova i zrakoplova te snajperista i pete kolone u samom gradu. Osim što je sa svih strana bio okružen s postrojbama JNA i paravojnih jedinica sastavljenih uglavnom od lokalnih Srba unutar grada bilo je najmanje desetak vojarni koje je držala JNA i iz kojih se nesmetano pucalo. Stanovništvo je bilo u podrumima i skloništima, a Zadar se našao potpuno izoliran od ostatka Hrvatske, bez ikakve prometne ili telefonske veze. Niti izvana se nije mogla očekivati pomoć.

Zadar je 79 dana bio bez struje i vode.

Prema evidenciji u Zadarskoj je županiji poginulo, ubijeno i masakrirano 389, a ranjeno 203 civila. Hrvatska nema popis poginulih civila jer institucije nisu radile svoj posao, što je za svaku osudu. Podatci koje je prikupila udruga grupirani su po mjestu stradavanja, datumu rođenja i datumu stradanja. Zbog tajnosti podataka nismo u mogućnosti dati popis. Najviše civila ubijeno je na benkovačkom području. U Zadarskoj županiji poginulo je i ubijeno 19 djece, jedno dijete pod drugim okolnostima i jedno dijete koje je rođeno u Zadru ubijeno je u Erveniku u Šibensko-kninskoj županiji.«, piše Glas Koncila

Ubijena djeca u Zadru i županiji

U evidenciji udruge sljedeća su ubijena i poginula djeca kojima zbog tajnosti podataka udruga nije navela prezimena:

Marija rođ. 1982., Biograd na Moru, ubijena 1992. vatrenim oružjem na cesti Vrana – Pakoštane
Ante rođ. 1984., Biograd na Moru, ubijen 1992. vatrenim oružjem na cesti Vrana – Pakoštane
Marija, Ante i tata Ivan su ubijeni istoga dana
Šime rođ. 1990., Sveti Filip i Jakov, ubijen 1993. od granate
Danijel rođ. 1986., Sveti Filip i Jakov, poginuo 1992. od mine
Jure rođ. 1988., Popovići – Benkovac, poginuo 1994. u Zadru od nagazne mine
Mira rođ. 1975., Medviđa – Benkovac, ubijena 1993. vatrenim oružjem
Marin rođ. 1975., Bibinje, ubijen u Debeljaku 1993. vatrenim oružjem
Jure rođ. 1984., Pridraga, ubijen 1991. od granate
Marin rođ. 1980., Kruševo, poginuo 1993. od kasetne bombe u Zadru
Marko rođ. 1982., Sveti Filip i Jakov, poginuo 1994. od bombe
Hrvoje rođ. 1975., Zemunik Donji, poginuo 1991. od mine
Dubravko rođ. 1977., Zadar, ubijen 1991. od granate
Tomislav rođ. 1973., Zadar, ubijen 1992. od bombe bačene u sklonište
Miljenko rođ. 1979., Zadar, poginuo 1993. od mine
Perica rođ. 1976., Zadar, ubijen 1991. od granate
Marijo rođ. 1979. poginuo u Zadru 1993. od kasetne bombe
Vladimir rođ. 1980., Zadar, poginuo 1995. od mine u Dobroj Vodi – Benkovac
Davor rođ. 1975., Popovići – Benkovac, poginuo u Zadru 1993. od mine
Slobodan rođ. 1981., Zadar, ubijen 1992. vatrenim oružjem, a potom zapaljen u Erveniku, Šibensko-kninska županija
Darko rođ. 1975., ubijen 1992. u Vrani – Pakoštane vatrenim oružjem (druge okolnosti)

Nažalost nitko nije odgovarao za zločine jer institucije nisu ništa radile. Udruga roditelja ubijene djece svih ovih godina proziva institucije, ali nema nikakvih reakcija: “Nikada državno odvjetništvo nije kontaktiralo s nama osim s jednom našom članicom koja je svjedočila u Den Haagu.”