05. prosinca 1918. Prosinačke žrtve – Jugoslavija je počela živjeti na grobovima Hrvata
Jugoslavija (Kraljevina SHS) je stvorena 1. prosinca 1918., a već četiri dana kasnije na glavnom zagrebačkom trgu Jelačić placu ležala su tijela pobijenih Hrvata. Srbija je dala navijestiti što će nova država Jugoslavija biti za Hrvate – grobnica i mjesto zatiranja. To i je bila cijelo vrijeme postojanja, a osobito prilikom obnove Jugoslavije 1945. godine kada su partizani počinili najveće zločine u Europi likvidiravši u mjesec dana stotine tisuća ljudi, o čemu svjedoče stotine masovnih grobnica.
Ta nakazna umjetna tvorevina, Jugoslavija, bila je grobnica Hrvata od 1918. sve do njenog raspada u krvi 1990. godine kada je njena vojska JNA počinila genocid nad Hrvatima.
Naziv Prosinačke žrtve 5. prosinca 1918. označava krvavo gušenje protivnika jugounitarizma po zapovjedi komesara zagrebačke policije Grge Anđelinovića nad pripadnicima Kraljevskog hrvatskog domobranstva (25. i 53. domobranske pukovnije) i građana Zagreba koji su prosvjedovali na Trgu bana Jelačića protiv uvlačenja Hrvatske u južnoslavensku državu bez izjašnjavanja volje ili davanja suglasnosti hrvatskoga naroda.
Prosvjedi su bili reakcija na proslavu ujedinjenja, koju su jugounitaristi organizirali na Trgu.
To je istodobno označavalo kraj tada 50-godišnjeg djelovanja Hrvatskog domobranstva i početak progona svih protivnika novostvorene kraljevine na čelu sa srbijanskim kraljem.
A što je o svemu zapisao veliki i u Jugoslaviji zabranjivani povjesničar dr. Rudolf Horvat:
Tako je 1. prosinca 1918. prestala postojati posebna »država Slovenaca, Hrvata i Srba«, koja je postala 29. listopada 1918. kad je u nju stupila »nezavisna država« Hrvatska (s Dalmacijom, Slavonijom i Rijekom).
U Zagreb je 2. prosinca 1918. na večer došla prva vijest, da je sinoć u Beogradu stvorena kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. Onaj malobrojan svijet, koji je pristajao uz Svetozara Pribićevića, te koji je pod zaštitom policije već desetak dana vladao zagrebačkom »ulicom«, počne odmah manifestirati po kavanama, gdje se obično i sastajao. Manifestacije za novo stvorenu kraljevinu budu prenesene iz kavana, u kazalište. Sutradan su Pribićevićevi ljudi htjeli manifestirati po ulicama, ali ih nije bilo dosta za pristojnu povorku. Zato u jutro provale sveučilišni đaci i drugi ljudi u zagrebačke srednje škole, gdje silom prekinuše obuku, te gimnazijalce i realce odvedoše na ulice, da u povorci manifestiraju gradom za novu državu. Ova se manifestacija ponovila 5. prosinca, kada je srednjoškolska mladež u povorci pošla u stolnu crkvu, gdje je nadbiskup dr. Ante Bauer odslužio »Te Deum«.
Ljudi, koji su ove manifestacije vodili, ne postupahu nimalo taktično. Na ulicama se vrijeđalo sve, što je hrvatskomu narodu milo i sveto. Zagrebački građani škripahu zubima, ne mogući doličnim načinom suzbiti ovu akciju, u kojoj gledahu »tuđe prste« i najmljene ljude.
Tako se bez ikakove potrebe izazivalo Hrvate, da reagiraju na ove manifestacije. Reakcija je uslijedila još istoga dana (5. prosinca 1918.) poslije podne, kada je oveći broj hrvatskih vojnika 25. i 53 pukovnije pošao gradom manifestirati za hrvatsku republiku. Mnogi vojnici bijahu oboružani.
Za njihovu je namjeru po svojim uhodama doznao dr. Grga Anđelinović, šef policije u Zagrebu. On je u neke kuće na Jelačićevom trgu smjestio oboružane vojnike (mornare), koji dočekaše vojničke manifestante. Tako je tamo došlo do sukoba, u kome su mornari lakoumno iz mašinških pušaka s prozora 2 kuća (broj 6 i 21) pucali na vojnike i na prolaznike. Neki vojnici uzvratiše pucnjavu, ali — kako bijahu nezaštićeni na otvorenom trgu — brzo podlegoše. Službeni je izvještaj glasio, da je u tome sukobu poginulo 13 ljudi (od toga 9 vojnika), a ranjeno je 17 ljudi (od toga 10 vojnika). Po gradu se pako govorilo, da je na Jelačićevom trgu nastradalo oko stotinu ljudi. Radi toga krvoprolića zavladalo je u Zagrebu neopisivo ogorčenje, kojemu ipak nitko nije smio javno dati izražaja, da ne bude uhapšen.
Novine su morale šutjeti, da ih ne stigne sudbina pravaškoga dnevnika »Hrvatske«, kojemu je šef policije dr. Grga Anđelinović 4. prosinca 1918. zabranio daljnje izlaženje.
Ovim silovitim načinom nije se dakako moglo Hrvate predobiti za novu državu. Mnogi Hrvati gledahu u »kraljevini SPIS« samo nastavak bivše Austro-Ugarske. »Zbogom naša 29. listopada 1918. polučena sloboda!« govorilo se po Hrvatskoj. To se ne bi dogodilo, da je vlast postupala obzirno i s potrebitim taktom.
Kako je 5. prosinca 1918. došlo do sukoba na Jelačićevom trgu, o tom jedan od pobunjenih hrvatskih vojnika iskazuje ovako:
U uzornom redu stupahu postrojbć u pravcu Jelačićevog trga uz ogromnu pratnju rodoljubnoga građanstva. Naša je namjera bila proglasiti slobodnu hrvatsku republiku. Uz to se putem izražavalo veliko narodno ogorčenje protiv Srba povicima:
»Dolje srpska dinastija! Dolje kralj Petar! Dolje srpski militarizam!« Podjednako se klicalo slobodnoj Hrvatskoj, Stjepanu Radiću i hrvatskoj republici.
Slavosrbi Pribićević, Drinković i Grga Anđelinović naniješe krvavi dan nama, koji smo jedini imali smjelosti i hrabrosti, da govorimo u ime hrvatskog naroda, pa da oprovrgavamo laži, spletke i povijesno nasilje, te se suprotstavimo sramoti, koja je nanešena hrvatskom narodu.
Dok su postrojbe hrvatske vojske u uzornom redu predvodili Ivan Perečić, Dragutin Mort, Ivan Colarić, Rudolf Cecelja, Petar Cerovski i Franjo Kovačić, u isto su vrijeme slavosrpski razbojnici smjestili teške strojne puške na Jelačićevom trgu, i to na kućama broj 4 i 6, pa na Gnezdinoj kući 1 ) i na t. zv. Elza Fluid domu 2 ), a čarkare po okolišnim kućama.
Slavosrpskom strojopuškom na kući broj 4 zapovijedao je sokolaš Miroslav Javand, na kući broj 6 sokolaš Marcel Tičak, a na Gnezdinoj kući i na Elza Fluid domu Židov Leopold Deutsch i mornarički časnik Dragutin Dolček.
Netom stupismo na Jelačićev trg, odmah se po nama prosula smrtonosna paljba, te je palo prvih par žrtava. Vođe nisu napustili vojnike, nego odmah po tradiciji Hrvata hladnokrvno prihvatiše borbu na život i smrt, polegavši uz nezaštićene stroj opuške.
Prvom je strojopuškom — na zaokretu s Jelačićevog trga prema Splavnici (blizina Jelaćić placa op.)— zapovijedao vodnik Ivan Perečić, uz kojega su bili Sentmartoni, Milan Sorman i Rudolf Gregurin. Drugom je strojopuškom zapovijedao i pod najtežim se okolnostima borio
popularni jednogodišnji desetnik Emil Perška, uz kojega su bili Dragutin Mort i vodnik Franjo Kovačić. Oni su do zadnjega časa pokrivali uzmak preostalih živih vojnika kod strojnih pušaka.
Iza toga su nastavili borbu s dobro zaklonjenim i zaštićenim neprijateljem sve do prvoga sumraka, kada je konačno čitav bataljun 5. srpskog puka zauzeo postave na Jelačićevom trgu i na Splavnici. Trećom je strojopuškom zapovijedao poručnik Vinko Nemčić, kojemu su pomagali Slavko Šćukanec, Artur Weintraub, Ružić i Gnidicaj dok je četvrtu stroj opušku rukovodio Rudolf Cecelja.
Na kuću broj 4 jurišali su Janko Šešok, Ljubo Crnić, Josip Godler, Ferek i Antun Pavleković, koji su brzo zauzeli ovo prvo ubojničko gnijezdo. Na drugu je neprijateljsku stroj opušku (u kući broj 6) jurišao odred vojnika, koji su vodili Matija Vlašić i vodnik Ivan Šimanović. Potpomognuti postrojbama 5. srpskog puka zauzeše slavosrpski plaćenici — naoružani bombama i teškim oružjem — razne postave i zasjede. Tako se svršila borba hrvatskih vojnika protiv daleko jačeg neprijatelja.
U toj nejednakoj borbi izgubilo je svoj život 14 Hrvata, poimence: Slavko Šćukanec, Sentmartoni, Miroslav Svoboda, Viktor Kolombar, Miloš Mrše, Mato Gašparović, Mijo Staničer, Stjepan Jureša, Josip Lupinski, Ferdo Veršec, Nikola Ivša, Dragutin Kostelac, Andro Martinko i Antun Tašner-Juričić.«
Izvor:Portal dnevnih novosti
Autor: PDN - arhiva/Foto: snimka zaslona/YouTube
