VIJESTI Najčitanije
06. veljače 1991. Baranja – kako se ‘puzajuća velikosrpska agresija’ preko noći pretvorila u otvoreni rat?
Počinju i prvi napadi na Hrvate u Baranju, miniranje objekata, prijetnje, bacanje bombi u dvorišta… Malo ljudi zna, prema riječima akademika Davorina Rudolfa, da je rat u Hrvatskoj, u pravom smislu te riječi, počeo agresijom i ulaskom JNA u Baranju sa čak 60 tenkova uz pratnju brojnih četnika iz Srbije, nekoliko dana nakon proglašenja nezavisnosti Hrvatske 25. lipnja 1991. godine. Također, dr. Rudolf tvrdi da je kraj rata formalno-pravno bio 23. kolovoza 1996. godine, a da teze o „građanskom ratu“ plasiraju velikosrbi, a prihvaćaju ostatke hrvatske kvaziljevice.
Svemu tome je prethodila priprema i 'puzajuća velikosrpska agresija' koja je trajala godinama, a onda se intenzivirala prije samog početka rata i pretvorila preko noći u rat i otvoreni napad na Hrvatsku s ciljem da se uništi.
Zbog toga svi oni, koji ispravno dijagnosticiraju metode politike Srbije i tamo konstantno dominantnih velikosrba kao oblik 'puzajuće agresije', trebaju se vratiti samo u vrijeme prije početka Domovinskog rata, već pažljivo promicati srpsku politiku 'puzajuće agresije' u posljednjih 150 godina. Ta perfidna i podmukla politika Srbije, koja u trenutku realizacije ne preza ni od najvećih zločina, djeluje po istom obrascu praćena terorom i ubijanjem i 1918. godine (stvaranje Jugoslavije i početak terora), i 1928. (ubojstvo Radića i Hrvata u Beogradu), i 1939. (stvaranje Banovine Hrvatske), i 1941. (brojni zločini nad Hrvatima već u ljeto te godine od Srba do Dtvara), i 1945. godine (masovni pokolji i ubijanja), te konačno i 1991. godine kada se sve to pretvorilo u otvoreni napad za Veliku Srbiju donosi.
U stvari 1991. godina bio je trenutak kada je Srbija smatrala da treba i formalno-pravno kapitalizirati dvije velikosrpske Jugoslavije, te sve zločine, teror, ubijanja i progone koje su sustavno vršili opresivni fašističko-monarhistički i komunistički režimi kojima se upravljalo iz glavnog grada Srbije (i Jugoslavije).
Sve to je osjetila na svojim leđima Baranja i njezini stanovnici koji nisu bili Srbi – Hrvati i Mađari ponajprije, dok su baranjski Nijemci već odavno bili poubijani i protjerani. Baranja – primjer kako izgleda u praksi 'puzajuća velikosrpska agresija' Premda je teren za agresiju na Baranju, kao i Hrvatska, pripreman dugo godina, počet ćemo sa 1991. godinom uoči rata i “mitingovanja o ugroženim Srbima”, “povampirenim ustašama”, “ krvožednim Tuđmanovcima” i svojoj paklenoj buci i urlikanju iz Srbije što su je Hrvati morali slušati o sebi, da bi na kraju sami Hrvati bili izloženi genocidu od strane onih koji su im to vikali. Obično to biva u životu tako – oni koji vide o ugroženosti jako ugrožavaju druge. Oni koji viču o fašizmu, sami nose njegovo sjeme u srcu. Oni koji viču o koljačima, samo drže nož u rukama.
Nakon mitinga 6. veljače 1991. u središtu Belog Manstira, kojeg je organizirala Srpska demokratska stranka koja je imala predstavnike u Hrvatskom Saboru, s izlikom da su Srbi u Baranji ugroženi od “ustaša”, tj. Hrvata, dolazi do velikog straha i nelagode kod nesrpskog stanovništva Baranje. Istovremeno, taj obrazac se događao iu drugim dijelovima Hrvatske gdje su živjeli Srbi, urlatori sa mitinga na kojima su se okupljale desetine tisuća Srba iz Hrvatske, prijetili su, huškali, širili govor mržnje prema Hrvatima i pozivali na – rat.
Od veljače 1991. u Baranji više nema mira – govornici srpske nacionalnosti, od kojih su neki bili i zastupnici parlamenta Srbije u Beogradu, vrijeđali su hrvatski narod i političko vodstvo na čelu s dr. Tuđmanom, prijetili s JNA (koja je već prije podijelila oružje mnogim slavonskim i baranjskim Srbima u ljeto 1990. godine), prijetili četničkim odredima iz Srbije koji su bili spremni doći preko Dunava u obranu “vjekovne srpske Baranje”. Što su ubrzo i učinili, kada su koji mjesec kasnije ušli “ruku pod ruku” s komunističkom Titovom JNA preko dunavskih mostova u Baranju, te su počeli svoj krvavi pir. Srbi su na mitingu u Baranji tvrdili da u Hrvatskoj vlada “ustaška vlast” i pozivali otvoreno na rušenje demokratski izabranih vlasti. Osobito su se oborili na predsjednika Hrvatske dr. Franju Tuđmana tražeći njegovo uhićenje od JNA. Istovremeno, u naseljima sa srpskim stanovništvom u Baranji, kao i cijeloj istočnoj Slavoniji, počele su se pojavljivati naoružane straže, gdje su zajedno bili bradati četnici s kokardama i ljudi u partizanskim odorama s petokrakama. Stajali su jedni uz druge s oružjem, na braniku navodno ugroženog srpstva od Vardara do Zagreba, tobože braneći se od “ustaša”.
Počinju i prvi napadi na Hrvate Baranje, miniranje objekata, prijetnje, bacanje bombi u dvorišta… Strah se uvukao u mnoge hrvatske domove Baranje.Dva mjeseca kasnije u travnju 1991. godine, na četničkom skupu u baranjskom Jagodnjaku, naselju 20-tak kilometara sjeverno od Osijeka, održan je novi i oštriji prijeteći govor na kojem je uz Vojislava Šešelja i Jovu Ostojića govorio i Milan Paroški koji je Hrvatima najavio pokolj. : “ Ovo je srpska teritorija i njima (Hrvatima op.) mora biti jasno da su oni ovdje došli. Prema tome, tko god vam dođe i kaže da je ovo njegova zemlja, taj je uzurpator, taj je došao da ubija i tog imate prava da ubijete kao kera pored tarabe! ” rekao je tada Paroški, inače parlamentarni zastupnik Skupštine Srbije. Sam Šešelj se pred okupljenima Srbima u Jagodnjaku obrušio i na srpsku Vladu što nije već tada Slavoniju, Baranju i Zapadni Srijem pripojila Srbiji , vikao o granicama „velike Srbije“ do crte Karlobag – Ogulin – Karlovac – Virovitica, te poručio da „Hrvatima treba zahrđalim kašikama vaditi oči“. Što se i dogodilo već nekoliko dana kasnije u masakru u Borovom Selu gdje su nekim hrvatskim policajcima iskopane oči. Šešelj je tada u Baranji, prema riječima Pere Kovačevića, čak bio uhićen, priveden i pušten! Vojni sud u Osijeku je zbog ovog slučaja u Baranji, naravno u odsutnosti, 1992. godine Šešelja, Paroškog i Ostojića proglasio krivim “zbog kaznenog djela – protiv Republike Hrvatske, izazivanja nacionalne, rasne i vjerske mržnje, razdora ili netrpeljivosti”. Šešelj je osuđen na 4,5 godine, a Paroški i Ostojić na četiri godine zatvora zbog pokretanja rata i pobune u Baranji, ali tada je već “vojvoda bez brade” bio daleko od Hrvatske, kao i Arkan i Goran Hadžić u istom obrascu. .
Rat u Hrvatskoj formalno počeo – u Baranji!
'Puzajuća velikosrpska agresija' koja je godinama pripremala 'meki teren' posvuda po Hrvatskoj, pa i Baranji, uskoro je poprimila oblik otvorenog rata, etničkog čišćenja i genocida nad hrvatskim narodom. Nakon niza uvodnih mitinga, sijanja straha među Hrvatima, ali i baranjskim Srbima prijetnjama o “dolasku ustaša”, dolazi do vojne agresije. Po riječima akademika Davorina Rudolfa srpska okupacija Baranje, 3. srpnja 1991., može se međunarodnopravno smatrati početkom rata između Srbije i Hrvatske. Tada su, kako tvrdi ugledni akademik, istočni dio Hrvatske napale srpske snage, u Baranju ušlo oko 60 tenkova JNA, pripadnika srpskih paravojnih snaga, koji su okupirali hrvatsko područje i njegovo središte Beli Manastir.
Prije toga Hrvatski je sabor 25. lipnja 1991. proglasio neovisnost i suverenost Republike Hrvatske, donijevši četiri državotvorna dokumenta, na temelju referenduma, kad se od 83,56 posto biračkog tijela 92,18 posto očitovalo za neovisnost Hrvatske.
“Rat se definira kao oružani sukob između država i prema tome svi sukobi, dok nije proglašena suverenost i nezavisnost Hrvatske, mogu se smatrati pobunama ili unutarnjim sukobima”, izjavio je. Dodao je kako se i događaji u Pakracu, na Plitvicama i Borovu mogu smatrati sukobima, ali ne i agresijom i početkom rata protiv Hrvatske, koja je povela JNA, Srbiju i Crnu Goru, koja je 23. i 24. rujna 1991. napala krajnji jug. Hrvatske, dubrovačko područje.
Rudolf drži kako je agresija i rat protiv Hrvatske vođen do 23. kolovoza 1996., kad je potpisan sporazum o punoj normalizaciji između Hrvatske i SR Jugoslavije. Smatra kako teze o “građanskom ratu” i “dogovorenom ratu” plasiraju srpski krugovi, koje “prihvaćaju neki kvaziljevičarski intelektualci u Hrvatskoj kako bi oslobodili Srbiju optužbe o agresijskom ratu”. “Hrvatska nije htjela rat, nudila je konfederaciju i savez suverenih država, što je Srbija odbacila i, konačno, nijedan hrvatski vojnik nije prešao granicu Srbije i Crne Gore”, istaknuo je dr. Rudolf.
Premda je teror i prijetnje Hrvatima u Baranji već trajao mjesecima, postoji poznati snimak hrabrog i ogorčenog Hrvata snimljen prilikom dolaska JNA i četnika u Baranju kada je rekao: “Ovdje sam kuću napravio, stvorio i ne idem odavde!”
Izvor:Portal dnevnih novosti
Autor: PDN - arhiva/Foto: snimka zaslona/YouTube
