09. ožujka 1991. Vuk Drašković: Koje je pravo lice čovjeka sa stotinu lica – komunist, četnik ili mirotvorac?
Premda nas Drašković i dobar dio medija danas nastoji uvjeriti da su prosvjedi protiv Miloševića 1991. bili antiratni, to je – povijesna laž . Prosvjedi su bili jedino motivirani željom za vlašću i borbom tko će voditi Srbiju i JNA u napadu i okupaciji Hrvatske.
Uoči samog početka rata u ožujku 1991. godine održani su veliki prosvjedi u Beogradu koje je organizirao i vodio Vuk Drašković, kum Vojislava Šešelja. Da prosvjedi nisu bili antiratni, kako se danas može čuti, dokazuje činjenica da je Drašković nakon ovih prosvjeda organizirao paravojne jedinice pod imenom Srpska Garda, naoružao ih i poslao da sudjeluju u agresiji na Hrvatsku. Na čelu tih beskrupuloznih četničkih bandi bio je srpski kriminalac i bivši udbin čovjek za prljave poslove Đorđe Božović Giška. On je ubijen prilikom pokušaja osvajanja hrvatskog grada Gospića.
Kasnih 1980-ih Giška je zajedno s kriminalcem Željkom Ražnatovićem “Arkanom” i slikarom Draganom Maleševićem “Tapijem”, upravljao noćnim klubom Amadeus na Tašmajdanu u Beogradu. Prema Boži Spasiću, koji je bio šef UDB-e, Arkanu i Giški je bilo dopušteno upravljanje klubom od strane UDB-e u zamjenu za usluge koje su ova dvojica tijekom godina napravili za UDB-u.
Takav zločinac kao Giška bio je prvi čovjek Draškovićeve vojske, podatak je koji govori i previše o tome tko je bio Vuk Drašković u agresiji na Hrvatsku.
Prosvjedi u Beogradu – mrtvi i ranjeni na ulicama Srbije
Na prosvjedima 9. ožujka 1991. godine jedan od glavnih zahtjeva bila je smjena tadašnjeg moćnog Miloševićevog čovjeka zaduženog za propagandu, direktora srpske televizije Dušana Mitevića i četvorice urednika, njegovih pomoćnika koji su, kako je tada govorio Drašković, vrijeđali oporbenjake. Zanimljivo je da je neposredan povod prosvjedu bio komentar tadašnjeg urednika Slavka Budihne u Dnevniku 2, 16. veljače, koji je optužio SPO da je “produžena ruka 'ustaškog' hrvatskog režima”.
Poginuo je jedan prosvjednik i jedan policajac, ozlijeđeno je 58 policajaca i 86 prosvjednika, a uhićeno je 158 osoba. Prosvjedi, ali s puno manje sudionika, nastavljeni su i sutradan jer je jedan ranije Drašković bio uhićen, a trajali su sve do 14. ožujka kada su Drašković i drugi uhićeni, oslobođeni.
Tko je Vuk Drašković koji se danas predstavlja kao mirotvorac i jugoslavenski monarhist?
Jedino u čemu je Drašković dosljedan njegova je nedosljednost podređena jednom cilju – da bude novi srpski mesija. Prošao je put od vatrenog komunista do nabrijanog antikomunističkog disidenta i radikalnog nacionalista, “borca” za mir koji je slao svoje dragovoljce u Hrvatsku, žestokog protivnika Slobodana Miloševića (“Milošević je najveći zločinac srpskog naroda”) do njegova apologeta (“Milošević je borac za mir”) i bliskog mu suradnika (potpredsjednika srbijanske vlade) da bi sada, nakon svega, bio proeuropski čovjek.
Vuk Drašković se rodio u partizanskoj obitelji iz istočne Hercegovine 1946. godine u banatskom selu Međa, gdje su se njegovi uselili u kuću protjeranih Nijemaca, naroda koji je nestao u komunističkom genocidu nakon rata (oko 500.000 Nijemaca je ubijeno ili protjerano, od toga 100.000). u Hrvatskoj) Kako u toj zbrci nije poznat dan njegova rođenja, otac mu je kao vjerni komunist upisao 29. studenoga – Dan Republike Jugoslavije kao datum rođenja.
Vuk Drašković u Beogradu upisuje Pravni fakultet, a šezdesetosmaški je bunt na beogradskom sveučilištu pratio sa strane i provocirao napaljene buntovnike, kao sin kapetana Jugoslavenske narodne armije, mašući Staljinovim knjigama.
Od šefa kabineta boljevika Mikea Špiljka do bradatog četnika
Nakon završetka fakulteta, koristeći vlast dobrog ideološkog podrijetla, vinuo se kao dio komunističke nomenklature u vode režimskog uhljebljenja. Radi u TANJUG-u, u skladu s pravovjernim nesvrstanim tendencijama, šalju ga kao dopisnika u Lusaku (Zambija), odakle se osramoćen vratio jer je, ili ne znajući dobro engleski ili zbog neslane šale zapadnjačkih novinara, poslao u svijet izmišljenu vijest o napadu Rodezije. na Mozambiku. To što je njegova afrička avantura završila neslavno, Vuka nije omelo u daljnjoj partijskoj karijeri. Postaje šef informativnog kabineta šefa saveznih sindikata Mike Špiljka. I tu se u kabinetima sindikata krajem sedamdesetih godina događa efektni vratolomni salto mortale i Vuk Drašković se od jednog neprimjetnog aparatčika u potrazi za podebljom državnog korita kruha s malo maslaca i kavijara promiče u izbezumljenog srpskog nacionalista, pravcatog četnika.
Pušta kosu i bradu, zatvara se u dvoetažni petorosobni stan koji je dobio od države i piše antimuslimanski i antihrvatski roman “Nož”.
Je li mu naškodilo zambijsko sunce ili mu je uzavrela istočnohercegovačka krv, nikada nećemo saznati, ali Drašković postaje disident, knjige mu se zabranjuju. Postaje mistik srpskog nacionalizma proglašavajući Dražu Mihailovića “prvim gerilcem Europe”, a program gradi na izjednačavanju ustaštva i hrvatstva i Jasenovcu kao najvećem podzemnom srpskom gradu te zagovara etnički čistu veliku Srbiju. Jedan je od inspiratora novog srpskog fundamentalizma koji će izazvati ratove i pogrome u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu.
Kumstvo sa četničkim vojvodom i zločincem Šešeljem
“Zašto vi iz SPC-a poislamljeni, pounijačeni i porimokatoličeni naš svijet po Sandžaku, Kosovu, Bosni, Dalmaciji ili Hercegovini odbijate od svog nacionalnog stabla i korijena”, prigovorit će mesijanski SPC-u 1988. Kasnije će to sto puta sramno poreći, ali i izgovoriti što puta teže kvalifikacije te pokazati da u svom tom kaosu itekako ima reda. Sa svojim vjenčanim kumom Vojislavom Šešeljem, na pravom četničkom derneku, na “srpski Božić” 1990. u Staroj Pazovi osniva Srpsku narodnu obnovu te velika četnički ravnogorski pokret.
Istovremeno Makedonce, Crnogorce i Muslimane naziva izmišljenim “Brozovim nacijama” te najavljuje sjedinjenje svih srpskih zemalja od južne Srbije (Makedonije) do “stare srpske luke Rijeke”. Također zagovara granice velike Srbije na liniji Karlobag – Karlovac – Virovitica. Taj svoj neočetnički pir danas predstavlja kao osnivanje prve srpske “centre demokratske stranke”. Uključuje se u politiku s težnjom konkurenta Miloševiću koji se ipak pokazao prejak.
Protivnik Miloševića zbog pozicije u vlasti
Kada je u raspodjeli državnih fotelja ostao kratkih rukava, postaje ogorčeni Miloševićev protivnik. U ožujku 1991. izaziva prevratničke demonstracije koje su okončali tenkovi JNA na beogradskim ulicama. Tri mjeseca kasnije pokušava krivnju za rat prišiti Hrvatsku, prigovarajući joj što nije podržala Srbiju u ustavnim rješenjima kada su brutalno dokinute autonomije Kosova i Vojvodine jer bi “Miloševićevi apetiti bili lišeni šanse za uspjeh”. To pokazuje da Drašković stalno ide u istom smjeru. U rujnu 1991. počeo je osuđivati rat. A iste te jeseni njegova Srpska garda ratovala je po Hrvatskoj. Zapovjednika tih stranačkih postrojbi Gišku ispraća na bojište, a istovremeno hladno izjavljuje da je bolje dvije godine pregovarati nego i dvije minute ratovati.
Godine 1990. objavljuje da sva nesreća u Jugoslaviji potječe od Hrvata. Nekoliko mjeseci kasnije govori se da Jugoslaviju ne ruše ni Kučan, ni Hrvati, nego Milošević, ali opet da “priče o Kninu kao nekakvom povijesnom hrvatskom gradu ne vrijede ništa jer odlaskom Knina Hrvatska ni u kulturnom ni u duhovnom pogledu neće biti oštećena”.
Potom 1992. objavljuje da su Srbi i Hrvati najbliži da bi Srbija prva trebala priznati Hrvatsku, da je Rijeka stara srpska luka te da je, ako više nema Jugoslavije, jedina alternativa velika Srbija.
Iduće godine govori da su Vukovar i Dubrovnik najveće srpske sramote, pa da je hrvatski secesionizam razbio prvu Jugoslaviju i da je glavni detonator ove.
“U vrhovima američkih vlasti nisam naišao na stajališta da je njima povratna ideja srpskih zemalja od Knina do Đevđelije”, tješio se 1994., prije Oluje izjavljivao je da je Srbija ekonomski, biološki i kulturno superiornija od Hrvatske, a potom da Srbija i Hrvatska moraju naći zajednički jezik suradnje.
U Ravnoj Gori 1997. uzvikivao je “Zalepršat će srpsku zastavu na bedemima Knina i nećemo dugo čekati to”, nudeći sebe na predvodničkom tenku za Hrvatsku. “Cijeli svijet zna da sam bio simbol otpora Miloševićevoj ratnoj politici”, izjavio je 2004., a 2006. da je Milošević Srbe iz Hrvatske uvukao u apsurdni i prljavi rat.
Dosljedan u nedosljednosti
Izgovara ono što mu u danom trenutku odgovara. U Beogradu 1995. kaže “Dalmacija je srpska”, a 1996. izvlači se da nije mislio “teritorijalno”, nego da će Dalmacija biti puna srpskih proizvoda i turista. Za svoje zalaganje za veliku Srbiju danas groteskno kaže: “Oduvijek sam mislio samo na njen duhovni i civilizacijski okvir”. Postoji li razlika?
No, to ga nije smetalo da 1990. naširoko objašnjava teritorijalne izložbe – Baranja, Vukovar i Knin, Grubišno Polje, Dvor i Petrinja, Karlovac, Novska, Slatina i Orahovica idu Srbiji – ili da 1997. poziva na ratni pohod na Hrvatsku. Vikao je po Sandžaku da će svaki musliman koji podigne zelenu zastavu ostati “i bez ruke i bez zastave”, a poslije rata da je podjela BiH bila suluda ideja jer je Bosna poput “leopardove kože” – a nju se ne da krojiti. I on, Vuk Drašković, nikada u tom uzaludnom poslu nije sudjelovao. Ne, 1991. je pričao da će se BiH preimenovati u Bosnu i Krajinu! U rujnu 1995., na pitanje “Jeste li za Podunavlje u Hrvatskoj”, uskliknut će se – kao da je to za njega logična stvar – “Pa, naravno!”
Milošević ga je dvaput uhitio, 1991. i 1993. godine. Tada su ga u zatvoru tako prebili da je jedva preživio. Dvaput je bio žrtva neuspjelog atentata koji je naručio baš Milošević.
U listopadu 1996. neosvijetljeni se kamion zabio u kolonu vozila sa SPO-ovim čelnicima, bilo je nekoliko mrtvih, a među njima je bio i brat Vukove supruge Danice. Jednom ga je po vikendici u Budvi progonio Miloševićev plaćeni ubojica. No, Drašković je 1999. bio potpredsjednik vlade koju je vodio Miloševićev kadar Mirko Marjanović iako je mjesec ranije tvrdio da ni mrtav neće u koaliciji s Miloševićem.
Početkom intervencije NATO-a 1999. govori “Srbija je sama i nema šanse u sukobu s najvećom vojnom silom na svijetu”, zagovarajući UN-ove trupe u Srbiji. Doslovce dva dana kasnije ushićeno uzvikuje: “Možda su neki na Zapadu vjerovali da bih mogao postati čovjek s kojim bi NATO mogao surađivati. Ne! NATO je agresor! Mi smo žrtve slijepe osvete protiv cijele nacije. Ja sam Srbin!” Unatoč tako patetičnom završetku, Vuk je pao. Uzvratit će Miloševiću da je najveće zlo srpskog naroda te da mu je žao što mu se nije sudilo u Beogradu. Krajem 1995. zaljubljeno će: “Tvrdim da Milošević nije ni šovinist ni nacionalist. Nostalgično je iskreno i emotivno reagira kad se spomene Jugoslavija.” Miloševićev režim nazvati će se “komunofašističkim” i tražiti njegovo rušenje, a 1995. moliti međunarodnu zajednicu da prihvati Miloševića i “njegova nastojanja za mir”.
' Vuče – turče!'
Iako se čini da je neoprezan, Vuk točno zna što govori: “Na Srbe neće pasti prokletstvo da smo izazvali sukobe, ali ne smije pasti ni povijesna sramota da smo fašizam dočekali na koljenima”.
Rat, po Vuku, nije sporan, sporni su Milošević i porazi. Plačljivo želi da ga prigrle međunarodni čimbenici i birači koji su ga uporno na svim izborima ignorirali. Novo vrijeme traži novu izjavu: “Trajno rješenje mogu donijeti samo ljudi koji nisu iskrivili rat i koji su se borili protiv njega”. Tu je mislio na sebe, ali opet peh – prestižu ga omraženi mu Đinđić te Koštunica.
Danas bi Vuk Drašković gumicu kojom je brisao i prekrajao granice bivše države u korist Srbije upotrijebio da “briše tragove zlog vremena”. Govori o šačici ekstremista na sve tri, po njemu podjednako krive strane. Sebe izuzima želeći da upravo on, čovjek s jednim licem i tisuću smicalicu, ispadne spasitelj Srbije!
A zbog toga što je postao “kooperativan” s Bruxellesom, po Beogradu mu ipak viču: “Vuče – Turče!”.
A kako je govorio 1991:
Izvor:Portal dnevnih novosti
Autor: PDN - arhiva/Foto: snimka zaslona/YouTube
