10 razloga zašto se u demokratskoj zemlji ulice i trgovi ne smiju zvati po zločincu i diktatoru Josipu Brozu Titu

Uz obljetnicu Titove smrti 4. svibnja, njegovi štovatelji i, već rijetki preživjeli suborci, diktatoru odaju počast i 25. svibnja, koji se nekad u čast Titova rođendana u cijeloj bivšoj Jugoslaviji morao slaviti kao tzv. ‘Dan mladosti’, uz slet na tadašnjem Stadionu JNA u Beogradu.

Podsjetimo, pozorno njegovani kult Josipa Broza kao Velikog vođe imao je ponajprije cilj vladanja nad ljudima. Komunisti su vrlo brzo shvatili da jugoslavenskim narodima, od kojih je veći dio bio dugo izvan civilizacijskog kruga Europe do pada turskog imperija, treba kult ličnosti čovjeka koji će ljudi obožavati poput boga. Izbor je zato pao na Josipa Broza. Zbog toga je stvoren kult gotovo besmrtnog vođe, trostrukog narodnog heroja i neponovljivog borca za slobodu (!) koji je narastao do gotovo nevjerojatnih razmjera.

Taj kult je stvaran na svim razinama: od kurikula osnovnih i srednjih škola kroz gotovo svaki predmet, do kvizova za djecu i bogatog nagrađivanja pobjednika, omladinskih radnih akcija, televizijskih serija i filmova, literature i knjiga, naziva gradova, ulica i trgova još za diktatorova života, te općenito baš svakog aspekta života.

Tako je Komunistička partija još za Titova života izgradila nikada viđeni kult ličnosti u bivšoj državi. Naravno, protivnici istog i slobodnomisleći ljudi bili su proganjani i ubijani.

Takvu stvar moderni svijet nije poznavao: slavio se rođendan mrtvog diktatora pred 50.000 ljudi svake godine.

Smatra se da je Titov režim odgovoran za smrt oko 570 tisuća ljudi. Pamti se pokolj na Bleiburgu, pamte se križni putevi, pamte se koncentracijski logori poput Golog otoka. Nažalost, jedan od najvećih zločinaca 20. stoljeća i danas u Hrvatskoj ima svoje sljedbenike, doduše malobrojne ali izuzetno glasne.

Sve donedavno je jedan od najljepših Zagrebački trgova nosio ime ‘Trg maršala Tita’ a nažalost još uvijek u Hrvatskoj i BiH ima ulica i trgova koji nose ime ovog diktatora i zločinca

Evo zašto se trg ili ulica u demokratskoj Hrvatskoj ne smije zvati ‘Trg maršala Tita’

1. Josip Broz Tito je kao predsjednik Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije došao na vlast 14. siječnja 1953. bez izbora i s diktatorskim ovlastima. Ustavne promjene iz 1953. “ozakonile” su neupitnu vlast Tita kao predsjednika Jugoslavije koja je uskoro obznanjena kao doživotna – neupitna. Prije toga, na čelo Komunističke partije Jugoslavije, Tito je došao nakon Staljinovih čistki tridesetih godina prošlog stoljeća, u kojima je i sam sudjelovao. Službeno je postao generalni tajnik KPJ-a 1939. godine, a imenovala ga je Kominterna koja je provodila Staljinovu politiku. Godine 1945. preuzeo je vlast na čelu komunističke partije. Jugoslavijom je vladao do svoje smrti 4. svibnja 1980.

2. Sustav u kojem je vladao bio je totalitaran, jednopartijski komunistički. Smatra se da je Titov režim odgovoran za smrt oko milijun ljudi. Pamti ga se po poslijeratnim zločinima u bivšoj Jugoslaviji – pokolj na Bleiburgu, pamte se križni putevi, pamti se Huda jama, pamte se koncentracijski logori poput Golog otoka, pamte se progoni i ubojstva emigranata itd.

3. Partizani su neposredno nakon 2. Svjetskog rata prema procjenama hrvatskih demografa ubili oko 300,000 ljudi. Titovi zločini počeli su i puno prije 1945. o čemu možete čitati ovdje.

4. Tito i komunistička partija održavali su se na vlasti pomoću tajnih službi, policije, vojske. OZNA, UDBA i KOS bile su zloglasne tajne službe za borbu protiv tzv. “unutarnjih neprijatelja”, kako za vrijeme Drugog svjetskog rata, tako i u razdoblju nakon njega. Većina tih “neprijatelja” dolazila je iz redova hrvatskog naroda, koji bi odmah bili stigmatizirani kao “ustaše”, “fašisti”, “kleronacionalisti” ili “neprijatelji naroda”. Metode kažnjavanja ‘neprijatelja’ bila su mučenja, ubojstva, silovanja, logori, progoni nevinih.

5. Političke i građanske slobode – ukinute. Svi neistomišljenici ili politički protivnici – proganjani, zatvarani, mučeni na Golom otoku, u Gradiški, oduzimane su im putovnice, zbog političkog neslaganja – oduzimane građanske slobode – do 1990.

6. Mediji su bili pod kontrolom komunističke partije i djelovali kao propagandno sredstvo – blatili, napadali i progonili političke protivnike i neistomišljenike. Glavno tijelo koje je provodilo cenzuru u Jugoslaviji bio je Agitprop (agitacija i propaganda), osnovan 1945. godine u sklopu CK KPJ. Poznat je i njihov ‘Plan borbe protiv Informbiroa na kulturno-prosvjetnom sektoru’.

7. Ograničene vjerske slobode tijekom Titovog komunističkog režima – ubijeno je i mučeno 664 katolička svećenika, bogoslova, sjemeništaraca, časnih sestara, a puno ih je bilo na robiji, uključujući kardinala Alojzija Stepinca. Prema istraživanju koje je proveo don Ante Baković, a koje je predstavljeno u knjizi “Hrvatski martirologij XX. stoljeća”, partizani su do 9. svibnja 1945. ubili 240 crkvenih osoba, a Ozna, Udba i Partija nakon rata još 263 osobe.

8. Pravosuđe – Montirani procesi protiv političkih neistomišljenika, potpuna ovisnost sudstva, državno odvjetništvo kontrolirano od komunističke partije. Jedan od brojnih primjera montiranih političkih procesa je suđenje kardinalu Stepincu. Na temelju iznuđenih izjava i lažnih svjedočanstava i krivotvorenih dokumenata, nevin je osuđen 11. listopada 1946. na 16 godina zatvora i prisilnog rada te je lišen svih građanskih prava na 5 godina.

9. Obrazovanje – politička indoktrinacija, obavezni predmeti u srednjoj školi i na fakultetu: Teorija i praksa samoupravnog socijalizma je bio predmet na kojem su se učile osnove marksističkog pogleda na prirodu i društvo. Općenarodna obrana i društvena samozaštita je naziv predmeta koji je pod geslom “neprijatelj nikad ne spava” podučavao učenike stvarima poput stavljanju gas maske na lice, tretmanu ranjenika, pripremi eksploziva, bacanju bombi, životu JNA vojnika, a na kraju i pucanju iz prave puške na streljani… Posljedice toga osjećamo i danas.

10. Gospodarstvo je bilo pod kontrolom komunističke partije, bez slobodnog tržišta, planska privreda, a nacionalizirana i konfiscirana imovina „nepoželjnih“ pojedinaca, intelektualaca, vjerskih zajednica pritom najviše Katoličke Crkve te imovina Židova.