16. listopada 1801. rođen ban Josip Jelačić

U Petrovaradinu, gdje mu je otac Franjo bio zapovjednik pukovnije, rođen je 16. listopada 1801. Josip Jelačić, hrvatski ban i vojskovođa. S osam godina stupio je u Theresianum - akademiju u Beču u kojoj su se školovali sinovi plemića i velikaša iu njoj je proveo 10 godina. S nepunih 18 stupio je kao potporučnik u treću konjaničku pukovniju u Galiciji, kojom je zapovijedao ujak njegove majke Ane rođene Portner. Josip Jelačić već je zarana kao krajiški časnik - spojivši u sebi ljudske, vojničke i domoljubne vrline - stekao popularnost u puku i izuzetno povjerenje rodoljubne jezgre u Zagrebu na čelu s Ljudevitom Gajem i grofom Jankom Draškovićem.

U Proljeću naroda, potkraj ožujka 1848, odlukom narodnog predstavništva izabran je, a voljom vladara, imenovan za hrvatskog bana. Kako su desetljeća odmicala, nepomućeno je sjala veličina tog smionog muža koji je zagovarao vječne ciljeve hrvatske zemlje: slobodu od tlačitelja, jedinstvo hrvatskih pokrajina i ravnopravnost naroda. Kad su mađarski hegemonisti odbili priznati Hrvate kao politički narod, ban Jelačić nije krzmao povesti rat za hrvatske interese. Sudio je da bi pobjeda udruženog mađarskog i velikonjemačkog ekspanzionizma značila još veću opasnost za opstojnost Hrvatske. Primivši pomoć u oružju i novcu od maršala Radetzkog i ministra rata Theodora Latoura te pismeno Strossmayerovo upozorenje iz Beča da bez ikakvog otezanja provali u Ugarsku, on je 11. rujna 1848. krenuo. Ali ratni je pohod završio neodlučeno i zakazano je prvo nakon bitke kod sela Pakozda i Velence. Prije toga vratio je Hrvatsku oteto Međimurje. U međuvremenu izbija revolucija u Beču. Jelačić je imenovan vrhovnim zapovjednikom carskih oružanih snaga u Ugarskoj, da bi uskoro to imenovanje bilo opozvano a on podvrgnut zapovjedništvu generala Alfreda Windischgratza, s kojim je zatim sudjelovao u gušenju bečke listopadske revolucije.

Mladi austrijski vladar Franjo Josip I. imenovao je Jelačića gubernatorom Rijeke i Dalmacije pa je tako oko njegova imena Hrvatska nakon dugog vremena formalno ujedinjena. Početkom siječnja 1849. Jelačić i Windischgratz zajedno će na čelu svojih vojski uči u Budimpeštu i ugušiti mađarsku revoluciju koja je prijetila svim nemađarskim narodima u Ugarskoj. Kad su Habsburzi nametnuli centralizam, Jelačić se trudio da iu tim okolnostima radi za dobro svog naroda. Stekavši već 1848. slavu ukinućem kmetstva, pomogao je uspostaviti Zagrebačke nadbiskupije, ujedinjenu grada Zagreba i otvaranju Hrvatskog kazališta, potičući stalno gospodarsku, znanstvenu i kulturnu djelatnost.

U noći između 19. i 20. svibnja 1859. veliko zvono zagrebačke prvostolnice oglasilo je smrt hrvatskog bana Josipa Jelačića od Bužima, miljenika hrvatskog naroda. Pogreb se pretvorio u veličanstvenu slavu hrvatskog otpora i ponosa čiji je Jelačić bio simbol. Pokopan je na svom imanju u Novim dvorima kraj Zaprešića. Banu Jelačiću Hrvatska je bila iznad i ispred svega, makar su ga kasnije otkrili da je služio tuđinskim interesima. Pod tom su izlikom ideološki zasljepljeni komunistički moćnici godine 1947. skinuli njegov spomenik s glavnog zagrebačkog trga. Ostvarenjem hrvatske samostalnosti hrvatski se ban s isukanom sabljom vratio na svoj, Jelačićev trg. U novom vremenu ta legendarna osoba hrvatskog nacionalnog ponosa postala je novim poticajem borbi Hrvata za slobodu u nezavisnoj državi.