19. prosinca 1991. Zločini srpske vojske – proglašena tzv. Republika Srpska Krajina

Na teritoriju Republike Hrvatske, pobunjeni Srbi su u organizaciji Beograda i JNA osnovali kvislinšku i zločinačku tvorevinu tzv. Srpsku Autonomnu Oblast Krajinu. Iz nje su protjerani i poubijani svi Hrvati, a namjera je bila ujedinjenje sa Republikom Srpskom u BiH, a nakon toga sjedinjenje sa Srbijom radi stvaranja genocidne države Velike Srbije. 

U Kninu je 19. prosinca 1991. proglašena tzv. Republika Srpska Krajina, pobunjenička tvorevina hrvatskih Srba, u čiji su sastav ušle SAO Krajina, SAO Zapadna Slavonija i Srpska oblast Slavonija, Baranja i Zapadni Srijem. Tzv. RSK se praktično nalazila pod nadzorom Srbije, odnosno Savezne Republike Jugoslavije, bez čije pomoći se i ne bi mogla održati.

Tijekom Domovinskog rata prognano je 550.000 osoba (Hrvata, Mađara, Nesrba, čak i Srba) te još 150.000 izbjeglica koji su otišli u inozemstvo. Veliki dio Hrvata prognan je nasilno iz tzv. Republike Srpske Krajine, a dio kao posljedica agresije i zločinačkih bombardiranja gradova i naselja. 

U tzv. SAO Krajini nisu postojala ljudska prava za nesrbe. Svi nesrbi koji su ostali u svojim domovima bili su maltetrirani, ponižavani ali i ubijeni: pokolj u Baćinu-listopad 1991.; pokolj u Šašićima – 1992. g., pokolj u Polju i Lađevačkom Selištu kod Slunja – 1992. g.; pokolju u Medviđi kod Benkovca – 1993.g.; pokolj u Zatonu Obrovačkom – 1993. godine. Iz UNPA zone je tijekom mirovne operacije UN-a prognano oko 12.000 osoba, a više od 400 ih je ubijeno. Cilj je bio stvoriti etnički čist prostor na području zamišljene velike Srbije.

480 logora pod srbijanskim nadzorom

Deportacija je prisilno protjerivanja i iseljavanja civilnog pučanstva u ratom zahvaćenom području. Po međunarodnom pravu je teški zločin protiv čovječnosti (Ženevska konvencija donesena 12. kolovoza 1949.). Konvenciji je dodan protokol :  „Protokol o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba“ .

Srbi su se tijekom Domovinskog rata zatočenici (branitelji i civili) zatvarali u koncentracijske logore u kojima su ih fizički i psihički zlostavljali, a neke i ubili (oko 300 osoba ubijeno je u tim logorima). Komisija Ujedinjenih naroda objavila je 1995. Završno izvješće u kojem je navedeno kako je od 1991. pod srbijanskim nadzorom osnovano približno 480 logora u kojima su internirane i vojne i civilne osobe. 

Na području Hrvatske 80 je logora (30 potvrđenih i 50 nepotvrđenih) na okupiranim područjima Hrvatske.

Najčešće spominjani srbijanski koncentracijski logori u Hrvatskoj su: Logor u Borovu Selu, Logor Bučje, Logor Okučani, Logor Stara Gradiška, Logor Glina, Logori u Kninu, Logor u Dalju, Logor Negoslavci, Logor Velepromet, Logor Ovčara. (iz knjige  “Domovinski rat – da se ne zaboravi”,  dr. sc. Marko Jukić