19. studenoga 1991. Zločini srpske vojske – nastavak četničkih orgija u Vukovaru i okolici Škabrnje

Pad Vukovara i Škabrnje nije bio kraj pokolja. Oni su nastavljeni danima nakon okupacije, a u Vukovaru i okolici mjesecima nakon pada grada. Nakon Škabrnje, koljači su nastavili svoje krvave orgije u susjednom hrvatskom selu Nadin.

Cilj svega je bio stvoriti Veliku Srbiju, a prije toga pobiti ili otjerati Hrvate.

Radi ostvarenja tih širih, geopolitičkih ciljeva, planeri agresije na Republiku Hrvatsku osmislili su i provodili  ciljeve:

(1) ratnim razaranjima ugroziti biološku osnovu hrvatskoga naroda (genocid);

(2) uništiti spomenike kulture (kulturocid) radi poništenja hrvatskog kulturnog identiteta (memocid);

(3) terorom, brutalnošću, masakrima, spaljivanjima, rušenjima – natjerati hrvatsko i drugo nesrpsko stanovništva u masovni egzodus (etničko čišćenje);

(4) uništiti gospodarske i ekološke pretpostavke života i rada u Hrvatskoj (urbicid i ekocid).

Korijeni suvremenih srpskih teritorijalnih posezanja prema Hrvatskoj nalazili su se u velikosrpskoj nacionalnoj ideologiji, čiji su rodonačelnici, među ostalim, bili Vuk Stefanović Karadžić, Ilija Garašanin, Nikola Stojanović, Stevan Moljević, Vasa Čubrilović, Vojislav Šešelj, Slobodan Milošević i mnogi drugi.

Krvave orgije u Vukovaru, mučenja, silovanja, ubijanja, privatni i javni srpski logori nadilaze sve što je moderna Europa vidjela. Svojom brutalnošću srpska vojska, četnici i vlasti nadišli su sve strahote komunizma, fašizma i nacizma. Slobodno se može reći da je Vukovar možda najveće mjesto stradanja Europe u drugoj polovici 20. stoljeća: prvo bezobzirnim ratom protiv šačice gotovo golorukih hrvatskih junaka i branitelja, a onda i beskrajnim mučenja i torturama preživjelih Hrvata Vukovara.

“Sedmero njih su zajedno ubili u jednom podrumu u koji su se jadni bili sklonili. To je ovde izagrada ih čovik pobio. Niko ne odgovara za to, a niko ni ne traži krivca da bi odgovara”, kazao je Grgur te dodao kako niti može oprostiti niti zaboraviti.

Neutješna je Grgurova i Stojina kći Slavka Ivković. Za majčinu je smrt i iživljavanje nad civilima doznala dan kasnije.

“To što se dogodilo ispričala nam je jedna žena, koja je preživjela i koja je svjedok. Najprije me nazvao sestrin sin i reka mi da baka neće doći. Odmah mi je slušalica ispala. Nismo je mogli niti sahraniti”, kaže Slavka kroz suze.

Neda Brzoja izgubila je toga jutra majku i sestru. Obje su ubijene u podrumu s još nekoliko mještana koji su se tamo sklonili. I Marko Čirjak također je izgubio članove obitelji.

“Četnici su mi ubili majku. Ne može se to nikada zaboraviti. Ušli su ti naši susjedi u selo i napravili pokolj”, kaže Marko.