24. prosinca 1994. završena operacija Zima ’94

Operacija Zima '94 odvijala se u razdoblju od 29. studenog do 24. prosinca 1994. godine na području Livanjskog polja i planine Dinare. Oslobođeno je područje širine 10 km i dubine 20 km - ukupno 200 četvornih kilometara. Srbi su poraženi na Dinari i veći dio Livanjskog polja našao se pod nadzorom HV-a i HVO-a, a posredno je spašena Bihaćka enklava u studenom 1994. Bihać postaje ključ rata kako za RH tako i za BiH. Naime, Srbi su pokrenuli snažnu ofenzivu prema Bihaću, u koordinaciji s postrojbama SVK i Abdićevim autonomašima iz Velike Kladuše. Ofenziva je bila toliko snažna da je izgledalo da će Bihać pasti svakog časa - vojni milje međunarodne zajednice, pa i SAD, smatrao je da je pad Bihaća gotovim činom. Pad Bihaća pitanje je sata, a ne više dana, govorile su povjerljive obavještajne informacije.

Tijekom rata u BiH Hrvatska je zračnim mostom intenzivno pomagala obrani Bihaća, dostavom oružja, streljiva i svih drugih potrepština. U slučaju eventualnog pada Bihaća u ruke bosanskih Srba, Hrvatska bi se izravno ili neizravno našla u potpuno izgubljenoj vojničkoj poziciji, a pregovori na razini Kontaktne skupine jednostavno više ne bi imali nikakav smisao. Nestajanjem Bihaćke enklave tzv. Republika Srpska Krajina i Republika Srpska bile bi čvrsto povezane, otvorila bi se jaka prometna komunikacija Beograd-Banja Luka-Knin, stvorila bi se ogroman kompaktan srpski prostor koji bi dopuštao Srbima veliku operativnu dubinu, vjerojatnost njihovog ujedinjenja bila bi vrlo velika. Padom Bihaća Hrvatska bi nakon toga iznimno teško uspostavila ozbiljnu vojnu, ali i političku ravnotežu i bila bi jednostavno prisiljena prihvatiti gotovo sve uvjete Martića, Karadžića i Mladića. To je bila konačna i definitivna pobjeda Srba. Osim toga, pad Bihaća vjerojatan bi donio novi težak zločin srpskih snaga i humanitarnu krizu nesagledivih razmjera, znatno veću od one koja se nepunu godinu kasnije dogodila u Srebrenici. Stoga je hrvatski vojni vrh razmatrao moguće vojne opcije pomoći Bihaću.

Jedna opcija je bila totalni napad na RSK, međutim, toj opciji Amerikanci nikako nisu bili skloni. Stoga se odlučilo Bihaću neizravno pomoći - HV i HVO će vojsku bosanskih Srba tamo gdje najmanje očekuju - u Livanjskom polju i na planini Dinari. Cilj operacije bio je posredno oslabiti pritisak bosanskih srba na zaštićeno područje Bihaća, potisnuti neprijatelja s Dinare i Livanjskog polja, te sa Golije i Staretine. Zatim, posredno, utjecati na stabilnost situacije u Kupreškom polju i otkloniti mogućnost da Srbi iz Livanjskog polja pokušaju bočnim udarima ugroziti Sinj. Također, povećajte sigurnost Livna. Problemi u planiranju operacije bili su dovođenje u pitanje Zagrebačkog sporazuma, izbor postrojbi za djelovanje u zimskim uvjetima te kako bi se osigurala legalnost akcije, s obzirom da je trebalo provesti redovite postrojbe HV-a. 4. gardijska brigada odradila je ključnu ulogu u operaciji jer se našla u akciji od 29. studenoga do 24. prosinca. Gubitci su bili iznimno veliki dana 23. prosinca prilikom napada iz mjesta Sajkovića prema Gornjim i Donjim Kazancima. Tog dana postrojbe 4. gardijske brigade vodile su žestoke bliske borbe prsa o prsa s postrojbama bosanskih Srba pod zapovjedništvom Ratka Mladića i dijelom pristigle postrojbe srpske dobrovoljačke garde poznatiji kao Šešeljevi "Beli orlovi". Vojska RSK se pregrupirala i dovela svježe postrojbe iz Bosanskog Grahova. Za vrijeme izviđanja pred samu akciju ranjen je i zapovjednik 4. gardijske brigade tada brigadir Damir Krstičević. Uz pješačke bojne oklopno mehanizirana bojna 4. gardijske brigade igrala je ključnu ulogu u zauzimanju položaja gdje su imali nekoliko poginulih i ranjenih gardista i uz velike napore uspjeli očuvati zauzete linije. Hrvatske postrojbe: Stožer: general Ante Gotovina 4. Gardijska brigada HV - Pauci: general Damir Krstičević; 7. Gardijska brigada HV - Pume: general Ivan Korade; 5. Gardijska brigada HV "Sokolovi" : general Ivan Kapular; 40. inženjerijska bojna HV: bojnik Ante Malenica; 126. domobranska pukovnija: pukovnik Ante Podrug; 80. domobranska pukovnija HV; 6. domobranska pukovnija HV, 114. brigada HV Prvi hrvatski gardijski zdrug: general Miljenko Filipović; 22. diverzantski odred HVO-a: pukovnik Predrag Mandić; Postrojba posebne namjene Gavran 2 HVO-a : brigadir Pero Barbarić Pepi Specijalne postrojbe MUP-a Hrvatske zajednice Herceg-Bosne, general Zlatan Mijo Jelić; 14. topnički divizijun (Šibenik) [1] Operacija počinje 29. studenog 1994., kada se borbene skupine 126. domobranske pukovnije ubacuju u međuprostor neprijatelja koji ništa i ne sluti. Dan kasnije, 30. studenog 1994. počinju frontalni udari na iznenađene postrojbe bosanskih Srba. Tijekom idućih dana, sve do 7. prosinca 1994. hrvatske snage (7.GBr, 4.GBr, 114. Br. i 80. dp.) u krajnjim nemogućim, zimskim uvjetima surove mećave uspijevaju ovladati visovima Dinare i toga dana dolazi do stabilizacije. bojišnice na Dinari. Također,tog dana pokreće se i napad na istočnoj strani Livanjskog polja (5. gbr; 1. HGZ; 22. DO. i SP MUP-a HRHB).

Borbena djelovanja i pomaci na bojišnici trajali su do 24.prosinca 1994. kada se operacija smatra završenom. Oslobođeno je područje širine 10 km i dubine 20 km - ukupno 200 četvornih kilometara. Srbi su poraženi na Dinari i veći dio Livanjskog polja našao se pod nadzorom HV-a i HVO-a. Međutim, Srbi su s istaknutim uzvišenjima na planinama Dinari i Staretini i dalje paljbom mogli nadzirati aktivnosti u Livanjskom polju i bočnim udarima ugroziti oslobođeno. U akciji Zima 94 poginulo je 29 branitelja, 19 ih je teško, a 39 lakše ranjeno, dok su trojica nestala. Tom značajnom operacijom Hrvatska vojska zavladala je planinskim visovima oko Livanjskog polja, čime su stvoreni uvjeti za pripremu i provedbu operacije Oluja.

Operacija Zima '94 odvijala se u ekstremnim zimskim vremenskim uvjetima, po visokom snijegu, snježnom oluju i uz vrlo niske temperature do -20 Celzijevih stupnjeva. Zbog neprekidnog boravka i borbenog djelovanja u takvim vremenskim uvjetima mnogi su hrvatski vojnici u ovoj operaciji pretrpjeli smrzavanje pojedinih ekstremiteta (ruku i nogu) koji su im morali biti amputirani. Zbog toga je operacija Zima 94 u povijest Domovinskog rata ušla kao primjer iznimnih fizičkih i moralnih napora kroz koje su prolazili hrvatski branitelji u obrani od agresije i oslobađanju okupiranog teritorija. U konačnici, napadi Srba na Bihać su oslabili i Bihaćki branitelji su dobili značajan predah. U narednim danima i tjednima Armije BiH i HVO Bihaća povratit će okupirana sela i odbaciti neprijatelja dalje od Bihaća. Time je sačuvana presudna Bihaćka enklava u dramatičnim trenucima Domovinskog rata i rata u BiH.