29. lipnja 1929. Pokušaj stvaranja jugoslavenske nacije – zašto je namjera bila Hrvate utopiti u Jugoslavene?
Nakon što je Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca 1929. promijenila ime u Jugoslaviju, na scenu je stupio novi koncept – stvaranje jugoslavenske nacije. On je propao 1939. stvaranjem Banovine Hrvatske, ali je obnovljen 1961. godine u Titovoj Jugoslaviji kada se ponovno pokušava stvoriti umjetna jugoslavenska nacija.
Jugoslavenska nacija je bila nepostojeća, ali srpski hegemonizam uzima u svoje ruke snažno oruđe jugoslavenstva s naglaskom stvaranja jugoslavenske nacije, što se najvećim dijelom odigravalo na području Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Vojvodine. Bio je to pakleni plan uništavanja hrvatske nacije i njezina utapanja u jugoslavenstvo i to samo iz jednog razloga: Hrvati su bili glavna prepreka velikosrbima u njihovim imperijalno-hegemonističkim planovima dominacije bilo u Jugoslaviji ili samostalnoj Velikoj Srbiji.
Krajem lipnja 1929. održava se veliki kongres novostvorenog „Saveza sokola Kraljevine Jugoslavije“. U svom zborniku ta unitaristička jugoslavenska organizacija, stvorena po ukazu srbijanskog kralja diktatora Aleksandra kao cilj postavlja „integralno ujedinjenje i potpuno mehaničko izmjenjivanje svih postojećih etičkih i moralnih elemenata u pravcu izgradnje jedne homogene jugoslavenske mase ”.
Do 1939. postojala je politika stvaranja jedne jugoslavenske nacije asimiliranjem svih njezinih dijelova u središnju dominantnu naciju, a njeno jezgro je bilo u Beogradu i srpskom kralju koji je stvaranjem jugoslavenske nacije, s dominacijom Srba, nastojao neutralizirati vrlo snažan hrvatski nacionalni pokret između dva rata, na čelu sa Stjepanom Radićem i Vlatkom Mačekom.
Ta je politika doživjela svoj krah već prije II. svjetskog rata kada su Hrvati, zahvaljujući vrlo sposobnom dr. Vlatku Mačeku, uspostavili Banovinu Hrvatsku koja je imala vrlo jake atribute autonomne vlasti i elemente nacionalne države. U nadležnost Banovine spadala je poljoprivreda, trgovina, industrija, šume i rude, pravosuđe, građevinarstvo, socijalna politika i narodno zdravlje, tjelesni odgoj, prosvjeta i unutarnja uprava, dok su ostali poslovi bili u nadležnosti državnih tijela Jugoslavije. Banovina je također imala i svoju financijsku samostalnost, na temelju „Uredbe o financiranju Banovine Hrvatske“ (1940.) unutar Banovine ostaje dio prihoda od neposrednih poreza, prihoda od poreza i nekih trošarina.
Banovina Hrvatska bila je početak hrvatske državotvornosti 20. stoljeća.
Jugoslavenska ideja doživjela je svoj definitivni slom 1941. godine raspadom Jugoslavije i uspostavom nove države na njenom tlu.
Prva Jugoslavija bila je produkt Versailskog mirovnog ugovora nakon Prvog svjetskog rata i tragičan pokušaj ostvarenja nenarodnih ciljeva koji je završio još jednim krvavim ratom nakon što su u toj državi ubijeni najveći humanist ovih prostora i hrvatski vođa Stjepan Radić, kao i niz drugih političara, kulturnjaka i znanstvenika, uz više pokolja hrvatskog naroda u prvoj Jugoslaviji (Prosinačke zagrebačke žrtve, Sibinjske žrtve, Senjske žrtve, itd.).
Hrvatski narod državu Jugoslaviju nije stvorio, a osobito se nije u njoj dobro osjećao, pa se za tu državu 1941. nije želio niti boriti.
Druga Jugoslavija nastala je voljom istih tih nenarodnih elemenata od kojih su se najviše utjecali na obnovu Jugoslavije Britanci i Sovjeti, Winston Churchill i Josipa Visarionovič Staljin, uz jugoslavenskog komunista Tita koji je bio na čelu Komunističke partije Jugoslavije koja se zalagala za obnovu Jugoslavije nakon II. svjetskog rata.
Nakon završetka II. svjetskog rata dolazi do ponovnog uspostavljanja Jugoslavije kao komunističke diktature. Prvih 15 godina Jugoslavije postojala je neviđena represija i diktatura po uzoru na sovjetski staljinizam, pa pitanje jugoslavenstva u smislu posebne nacije nije bilo ni postavljano.
Nakon poslijeratnih popisa 1948. i 1953. godine, popis stanovništva 1961. godine donosi dvije novitete kojima se bitno htjelo utjecati na snagu i homogenost hrvatskog naroda u korist jugoslavenske nacije. Popis stanovništva 1961. uveo je dvije do tada nepoznate nacije: Muslimani i Jugoslavene.
Broj Jugoslavena na prvom popisu 1961. bio je 317.000, da bi već dvadeset godina kasnije na popisu iz 1981. godine iznosio ogromnih 1,2 milijuna ljudi koji su po nacionalnosti Jugoslaveni.
U Hrvatskoj je broj Jugoslavena 1961. iznosio svega 0,2 %, deset godina kasnije 1971. godine već 1,9%, a 1981. godine ogromnih 8,2% ili 380.000 ljudi u Hrvatskoj.
To znači da je broj pripadnika jugoslavenske nacije u Hrvatskoj porastao 40 puta u 20 godina! To je bio nevjerojatan eksponencijalni porast tek stvorene (obnovljene) jugoslavenske nacije u Hrvatskoj.
U BiH, kojoj je bilo namijenjeno srce stvaranja jugoslavenske nacije, već 1961. godine kada je uvedena u popis jugoslavenske nacije 8,2% stanovnika se izjasnilo Jugoslavenima, da bi 1971. taj broj pao na 1,17%, a 1981. 7 ,91%. Sociolozi i demografi se do danas nisu pozabavili ozbiljnije ovim pojavama i amplitudama u popisima stanovništva. A slično je bilo u Vojvodini i Crnoj Gori (amplituda po pitanjima crnogorske, srpske i jugoslavenske nacije).
Vidi se da je broj Jugoslavena prije rata 1980-ih više porastao u etnički homogenoj Hrvatskoj nego šarolikoj Bosni i Hercegovini. Još je jedino Vojvodina imala visok postotak Jugoslavije 1981. godine, uz značajan pad broja Hrvata od popisa 1961. godine, dok je uža Srbija imala gotovo dvostruko manje pripadnika jugoslavenske nacije od Hrvatske, iako je ta ideja stvorena u Beogradu 1929. i obnovljena 1961. godine.
Jasno je da je teret i pokušaj obnove jugoslavenske nacije naišao na najplodnije tlo u Hrvatskoj. Već smo napisali da to začuđuje jer je Hrvatska bila etnički puno homogena od BiH ili Vojvodine, s vrlo snažnom i dominantnom hrvatskom nacijom koja je uvijek iznosila oko 80% stanovništva Hrvatske. Ali 1981. broj Hrvata u Hrvatskoj pada na najmanjih poslijeratnih 75% stanovništva, a čak 8,2% pripadnika jugoslavenske nacije s tendencijama nevjerojatnog rasta.
Jugoslavenska ideja i jugoslavenska nacija uvijek se ponajviše lomila preko leđa hrvatskog naroda.
Velikim dijelom stvorena u hrvatskim intelektualnim krugovima 19. stoljeća, jugoslavenska (južnoslavenska) ideja doživjela je, nakon strašne prakse življenja Hrvata u dvije Jugoslavije, svoj lom upravo među Hrvatima. Nakon smrti jugoslavenskog diktatora Tita i masovne pojave velikosrpstva i četništva u Jugoslaviji krajem 1980-ih, upravo Hrvati oružjem ustaju u obranu protiv jugoslavenstva i velikosrpsktva (koje je proklamirao obranu i održavanje Jugoslavije), te zauvijek u Domovinskom ratu uništavaju veliku podvalu hrvatskog naroda koja se zove jugoslavenstvo.
Iz današnje perspektive sasvim je jasno kako Hrvati nemaju razloga biti zadovoljni ni s jednom od dvije Jugoslavije čiji smo bili sastavni dio. Ne, Jugoslavija je prošlost i možemo podvući crtu i reći da je to bilo loše iskustvo, misleći na obje Jugoslavije.
Snaga jugoslavenske ideje danas je bitno oslabila među Hrvatima, osobito mlađim generacijama, ali ostaci tog lošeg povijesnog eksperimenta u Hrvatskoj nisu posve mrtvi. Jugoslavenska nacija je mrtva, ali je hrvatskom narodu življenjem u obje Jugoslavije nanesena daleko veća šteta nego što je bilo, primjerice, višestoljetno življenje u drugoj višenacionalnoj zajednici Austro-Ugarske.
Prije nekoliko godina današnji predsjednik Srbije Vučić iznio je ideju svejugoslavenske pomirbe, što god Vučiću značilo. Ta inicijativa ima nešto duboko pokvareno u sebi, a posebno jer dolazi od čovjeka koji je držao četničke govore u okupiranoj i od Hrvata etnički očišćenoj Glini (i tko zna gdje još, samo nema video snimaka). Pokvareno i zato što je zlo u Jugoslaviji uvijek kretalo iz Beograda, od srbijanske političke elite. Pomirenje Srba i Hrvata odavno je počelo kao prirodan proces dva naroda i dvije države. Ali to pomirenje mora biti bez jugoslavenstva i bez onih koji se prave da nemaju veze s ratovima, ubijanjima i agresijom na Hrvatsku.
Izvor:Portal dnevnih novosti
Autor: PDN - arhiva/Foto: snimka zaslona
