29. listopada 1918. Zagreb – kako je Hrvatska naivno ušla u Jugoslaviju?

Po današnjem datumu, 29. listopada 1918., nosi ime i jedna zagrebačka gornjogradska ulica. Riječ je o ulici koja spaja Markov trg i Opatičku ulicu, a ime je dobila po odluci Sabora koja je donesena tog dana kojom su razriješene sve sveze Hrvatske s Austro-Ugarskom Monarhijom. Sjednicu Sabora tog je dana vodio je Srbin dr. Bogdan Medaković.

Istog dana proglašena je Država Slovenaca, Hrvata i Srba (Država SHS), iz koje je slijedom događanja i skorim ujedinjenjem sa Srbijom nastala Jugoslavija. Veliki dio Hrvata naivno je pod utjecajem južnoslavensog panslavizma zaista to smatrao ujedinjenjem. Istovremeno, Srbija je ovaj proces “ujedinjenja” s Vojvodinom, pa  s Crnom Gorom, i osobito s Hrvatskom (Državom SHS) smatrala pretpostavkom za Veliku Srbiju kao nagradu za sudjelovanje u I. svjetskom ratu.

Već prva događanja u Zagrebu pokazala su da je značajan dio Hrvata odmah uvidio o čemu se tu radi i da ne želi Hrvatsku kao dio nekakvog “ratnog plijena” ili nametanja velikosrpskih interesa, pa je došlo do velike pobune građana i vojnika koji su vratili iz rata. Prva posljedica podignutog protesta Hrvata bio je Jelačić plac pun mrtvih i ranjenih Hrvata kao prst odmazde srbijanske politike, ali i domaćih izdajnika poput Grge Anđelinovića koji je naredio pucnjavu s krovova kuća.

Nova je Država SHS nastala od ozemlja bivše Austro-Ugarske – današnja Hrvatska bez velikih dijelova Dalmacije, Istre i Baranje, dio Slovenije bez njenog zapadnog dijela, Bosna i Hercegovina i dio Vojvodine. Na čelu države se nalazilo Narodno vijeće SHS, na čijem se čelu nalazio slovenski političar Anton Korošec, dok su potpredsjednici bili Hrvat Ante Pavelić stariji i Srbin Svetozar Pribićević. Država SHS bezuspješno je pokušavala od sila Antante zatražiti priznanje. Istodobno su sa srpskom vladom tekli pregovori o njezinu ujedinjenju s Kraljevinom Srbijom i Crnom Gorom.

Inicijativu o provođenju ujedinjenja preuzeo je prvak Hrvatsko-srpske koalicije unitarist Svetozar Pribičević i težište prenio na Narodno vijeće SHS u Zagrebu, koje je 24. studenog 1918. donijelo odluku o ujedinjenju Države SHS sa Srbijom i Crnom Gorom. Iako Hrvatski sabor taj akt nikada nije usvojio, dana 1. prosinca 1918. u Beogradu je srpski regent Aleksandar Karađorđević proglasio ujedinjenje i stvaranje Kraljevstva SHS, čime Država SHS prestaje postojati, a nastaje nova država – Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca.

Paralelno s time, što je vrlo važno znati, Država SHS se našla pod vojnim pritiscima Italije i Srbije: Italija je ušla u Dalmaciju, a Srbija u Bačku 25. studenoga, premda su Srbi bili tek četvrti po brojnosti u toj pokrajini iza Mađara, Nijemaca i Hrvata (Novosadska skupština gdje je Srbija nasilno krivotvorila zapisnik skupštine). Također, Srbija je objavila 27. studenoga ujedinjenje sa dotada nezavisnom državom Crnom Gorom na Podgoričkoj skupštini.
Imperijalne namjere Srbije bile su jasne, a situacija je u hrvatskim zemljama bila vrlo složena: od raspada Austro-Ugarske, revolucionarnih socijalističkih i komunističkih grupa, zelenog kadra, vojnika koji su se vraćali iz zarobljeništva donoseći ideje republikanizma i tada ekspanzivnog socijalizma, do velikog bezvlađa u cijeloj zemlji u postratnom kaosu i raspadu crno-žute monarhije. U toj situaciji je Narodno Vijeće „guralo“ što brže ujedinjenje sa Kraljevinom Srbijom, premda su bili upozoravani da ne srljaju „kao guske u maglu“.

Čin ujedinjenja nikada nije potvrdio Hrvatski sabor.

Iako se ustroj države tek trebao raspraviti, umjesto republike nametnuta je monarhija i u Hrvatskoj je zavladalo nezadovoljstvo. Da bi se pokazalo kako Zagrepčani podupiru ujedinjenje u Kraljevstvo SHS, Narodno vijeće SHS odlučilo je u Zagrebu organizirati proslavu ujedinjenja te su 5. prosinca bili organizirani skupovi potpore ujedinjenju i misa u zagrebačkoj katedrali. Istodobno je Ilicom krenula velika povorka nezadovoljnih građana Zagreba, predvođena pripadnicima slavnih ratom prekaljenih 25. i 53. pješačke domobranske pukovnije, koja je izvikivala parole potpore hrvatskoj republici, pa čak i boljševičkoj revoluciji. Pošto su prosvjednici stigli na Jelačićev trg, vladine snage (sokolaši i drugi dragovoljci, pristaše Narodnoga vijeća) otpočeli su paljbu iz okolnih kuća. Pritom je smrtno stradalo 15 osoba, a više od 20 bilo ih je ranjeno. Iste je noći zagrebački garnizon bio razoružan, ubrzo potom bile su ukinute spomenute dvije pukovnije, a vojne funkcije preuzeli su odredi vladine vojske u Zagrebu. Uskoro su bile uvedene izvanredne mjere; bilo je ograničeno radno vrijeme javnih lokala, zabranjeno je okupljanje i javno oglašavanje.

Prosinačke žrtve bile su prvi masovni prosvjed protiv novouspostavljene države koja je 1929. promijenila ime u Jugoslavija – po zlu poznata tamnica naroda u obje verzije, kraljevskoj i komunističkoj. U obje države Jugoslavije hrvatski narod bio je izložen nasilnom gušenju nacionalne samobitnosti i identiteta, te sustavnim progonima i ubijanjima. Osobita meta bila je stožerna točka hrvatskog identiteta – Katolička Crkva.

Dok se prva Jugoslavija raspala u vihoru II. svjetskog rata, ona druga Jugoslavija se raspala u zajedničkoj agresiji vojske te države i republike Srbije na Hrvatsku koja je krenula putem osamostaljenja. Jugoslavija je tako inicijalno nastala kao velikosrpska tvorevina s krvlju ubijenih Hrvata na Jelačić placu, a tako je i nestala na krvi Hrvata u strašnoj agresiji. Pri tome je hrvatski narod toliko stradao da se žrtve broje u stotinama tisuća ubijenih, te isto tako zatvaranih u brojne tamnice, logore i internate u koje su Hrvati bili zatvarani.

Patnje hrvatskog naroda u obje Jugoslavije pod dominacijom Srba, vjerojatno su shodno veličini naroda nadišle stradanja bilo kojeg naroda u Europi. Od Jugoslavije ostale su samo jame i grobovi puni hrvatskih domoljuba i nedužnih Hrvata. Bilo je to predugih 70 i više godina terora, krvi i balkanoidne regresije u svakom aspektu življenja jednog naroda.