3. svibnja 1995. ‘Slavonski sokolovi’ iz 5. brigade oslobodili Staru Gradišku – oslobođen srpski koncentracijski logor i mučilište Hrvata
Ujutro 3. svibnja 1995. hrvatski vojnici i junaci 5. gardijske brigade, poznate kao „Slavonski sokolovi“ ušli su u okupiranu Staru Gradišku.
Komunističko mučilište Hrvata iz doba Jugoslavije je u veljači 1991. prestalo postojati odlukom Sabora. Aktivirali su ga Srbi koji su okupirali Staru Gradišku koji mjesec kasnije. U tom mjestu nalazio se srpski koncentracijski logor i zatvor koji je bio mjesto strašnih mučenja brojnih Hrvata, muslimana-Bošnjaka i drugih ne-Srba.
Četvrta bojna 5. gardijske brigade ojačana je satnijom 1. bojne matične brigade, s kojom je zauzela Donje Bogićevce i na sjevernom dijelu Prašnika spojila se s ubačenim vodom 265. izvidničko-diverzantske satnije. Napad je nastavila u zahvatu autoceste, gdje je izbila do petlje i naplatnih kućica, a potom je usmjerena prema Staroj Gradiški, na čijim se prilazima u popodnevnim satima spojila sa 80. gardijskom bojnom. 80. gardijska bojna ojačana je satnijom 4. bojne 5. gardijske brigade, s kojom je zauzela južni dio kod sela Novi Varoš. Iz sela su se povukle u Prašnik nakon borbe s dijelovima 18. korpusa SVK-a koji su se probili s pravca Okučana prema Novoj Gradiški. Dio bojne poslijepodne je ponovno ušao u Novi Varoš, a dio u Donji Varoš i na ulazu u Staru Gradišku spojio se s 4. bojnom 5. gardijske brigade. Ujutro 3. svibnja 4. bojna 5. gardijske brigade ušla je u Staru Gradišku.
5. gardijska brigada, zvana i “Slavonski Sokolovi” bila je hrvatska elitna vojna postrojba ustrojena 25. listopada 1992. godine u Vinkovcima. Sastavljena je većinom od momaka iz Slavonije, najvećim dijelom od pripadnika 204. vukovarske brigade, 108. brodske brigade, 109. vinkovačke brigade, 3. satnija (novogradiška), 122. đakovačke brigade, 123. požeške brigade, 132. našičke brigade i pripadnika 3. gardijske brigade, te drugih gardijskih postrojbi. Jedini zapovjednik brigade bio je Ivan Kapular.
Stara Gradiška – srpski koncentracijski logor smrti
Velikosrpska mržnja i bezumlje prema Hrvatima i drugom nesrpskom stanovništvu započeli su ispisivanjem krvavih stranica u povijesti Stare Gradiške, u njenoj zloglasnoj kaznionici, opasanoj zidinama sa stražarnicama i bodljikavom žicom, te prostorijama kazamata samica, zatvorskih ćelija i podrumskih prostorija koje su napola pod vodom, piše radiong.hr.
Okupacijom zapadnog dijela bivše općine Nova Gradiška i dijelova Zapadne Slavonije, Bosanske Posavine i sjeverozapadnog djela Bosanske Krajine, čelnici “krajinskih” pobunjenika 03.09.1991. god. pretvaraju bivšu kaznionicu KPD Stara Gradiška u zarobljenički logor i istu daju u nadležnost novoosnovanom pobunjenih Srba, tzv. “SUP-u Okučani, SM Stara Gradiška”, a od 27.11.1991. do 01.07.1992. god. u nadležnošću “Vojne policije, 5.pb 5-banjalučkog korpusa JNA”.
Pripadnici tzv. “milicije SAO Krajine” zajedno s pripadnicima „TO“ i „Vojne policije” JNA u logor zatvaraju zarobljene pripadnike MUP-a RH i ZNG-a, brojne civile Hrvate, i drugo nesrpsko stanovništvo koje je ostalo kod svojih kuća na okupiranom području i civilno nesrpsko stanovništvo muslimane-Bošnjake i Hrvate sa sjeverozapadnog dijela Republike BiH, Bosanske Posavine gdje u to vrijeme 1991. nije bilo ratnih djelovanja.
Od veljače 1992. god. uhićivanja i zatočenja su svakodnevna na prostoru Republike BiH i njihova deportacija. S istima nehumano postupaju, tjelesno, psihički i na druge ih načine zlostavljajući, a neke i ubijaju.
Logor “Stara Gradiška” bio je mjesto za uništavanje Hrvata, muslimana-Bošnjaka, osoba srpske nacionalnosti koje su se usprotivile priključiti paravojnim srpskim postrojbama i drugog nesrpskog stanovništva zbog različitih političkih uvjerenja, nacionalnih ili vjerskih razlika, a poniženje ljudskog dostojanstva nije imalo granica niti okvira pomračenog uma “spodoba” koje su upravljale životima i zdravljem preko tisuću logoraša, koji nisu mogli, ni smjeli reagirati, već samo sa strahopoštovanjem, tupo, pognute glave i s rukama na potiljku trpjeti.
Logori i zatvori tijekom 1991.god. razlikovali su se od logora iz II. svjetskog rata svjetskih ratova, ali jedino u tome što su sada postojale institucije neskrivene od međunarodne javnosti.
Srpski koncentracijski logori u službi genocida i stvaranja Velike Srbije
Činjenica je da su logori i zatvori bili u funkciji etničkog čišćenja, jer su poslužili kao instrument zastrašivanja, psihološkog pritiska na hrvatsko, muslimansko-bošnjačko i drugo nesrpsko stanovništvo, kako bi napustili svoje domove i sela. Strateški interes Srba u Republici Hrvatskoj i BiH bio je postizanje čistog etničkog prostora tzv. “SAO KRAJINA” i “REPUBLIKA SRPSKA” i pripajanje Srbiji , stvaranjem “VELIKE SRBIJE”.
Dana 06.02.1991. zloglasni komunistički zatvor i mučilište „KPD Stara Gradiška“ odlukom Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske prestaje s radom.
U pogon ga ponovno stavljaju Srbi okupacijom Jasenovca, Stare Gradiške. Okučana i drugih dijelova zapadne Slavonije uz Savu.
Zasatrašujuća je činjenica da je kroz srpske koncentracijske logore u Domovinskom ratu prošlo preko 30 000 Hrvata, od toga 3 000 žena i 500 djece. Dio naše sudbine dijele i muslimani iz susjedne nam Bosne i Hercegovine. Iz 64 logora razmijenjeno je ukupno 7.666 hrvatskih branitelja i civila, dok se za 804 zatočenika ne zna mjesto zatočenja. Hrvatska traga za ukupno još 1600 nestalih osoba, a jednako kao Bosna i Hercegovina traži pravdu za žrtve.
Do sada su postavljene tek 22 spomen ploče na mjestima bivših logora – i to isključivo na hrvatskom teritoriju.
U Srbiji, gdje su postojali postojali brojni koncentracijski logori za Hrvata, nema nikakvih spomen ploča ili bilo čega što bi ukazivalo na srbijanska mučilišta nacističkog tipa.
O strahotama srpskog koncentracijskog logora Stara Gradiška neće se više i ne smije šutjeti.
