3. travnja 1992. – Događaj koji je označio početak rata u Mostaru

Dana 3. travnja 1992., u popodnevnim satima, na autobusnom stajalištu u naselju Zalik preko puta Sjevernog logora, vojarne JNA, eksplodirala je cisterna. Taj događaj je označio početak rata u Mostaru.

Zaboravlja se da je najveći hercegovački grad od agresije JNA i Srba obranjen i oslobođen od Hrvatskog vijeća obrane (HVO) u koju je bio uključen i veliki broj muslimana Hercegovine. Hercegovačke muslimane je naoružao i spasio HVO, kao i u Bosanskoj Posavini, a onda ih je Sarajevo nahuškalo protiv Hrvata. Godinu dana kasnije okrenuli su svoje puške prema suborcima Hrvatima, piše Narod.hr.

“Ovo nije naš rat. Mirno spavajte rata neće biti”, riječi su Alije Izetbegovića u vrijeme kada je agresorska vojska poravnala selo Ravno i protjerala njegove žitelje. U isto vrijeme ista ta agresorska vojska je zauzela strateška mjesta iznad svih većih BH gradova. I dok je politički vođa muslimanskog naroda uvjeravao da rata neće biti, Hrvati su se samoorganizirali i spremali za obranu. Napad na Ravno dogodio se 1. listopada 1991. godine , a slična sudbina bila je namijenjena svim ostalim gradovima u BiH, pa tako i Mostaru.

”Teško je to danas objasniti. Prvo što me podsjeti na te dane je spoznaja da smo to radili iz ljubavi za domovinu i narod. Onaj dio nas koji je u to vrijeme bio u Kriznom stožeru obrane grada vodila je želja za samostalnošću i slobodom naroda. Jer kada smo vidjeli da je došla opasnost, da je grad skoro okupiran, zahvaljujući našim braniteljima, dragovoljcima, izašli smo na Galac, Kozicu, na Planinicu na Đubrane (uzvišenja zapadno od Mostara i da toga nije bilo Mostar bi bio okružen već 23.11.1991. godine kada je Milan Torbica tadašnji zapovjednik JNA i srpsko-crnogorskih rezervista trebao završiti okupaciju Mostara”, izjavio je Petar Zelenika, prvi zapovjednik obrane Mostara.

Ovaj događaj dezorijentirao je JNA: na zapovijed generala Momčila Perišića, 7. travnja 1992. godine dolazi do otvorene agresije na Mostar, prvog granatiranja naselja Cim, Ilići i Rudnik. Dan kasnije odlukom predsjednika Hrvatske zajednice Herceg-Bosne, Mate Bobana, formira se Hrvatsko vijeće obrane, koje i preuzima obranu Mostara, nakon prvog oružanog sukoba, a za zapovjednika obrane općine Mostar imenuje se Petar Zelenika.

Od 14. travnja traju borbe za oslobađanje vojarne u Čapljini gdje je JNA izvela i desant te je helikopterima izvlačila svoju opremu. Dana 23. travnja 1992. godine, oslobođena je čapljinska vojarna, koja je tako postala prva vojarna oslobođena od srpskog agresora u ratu u Bosni i Hercegovini.

Tijekom tih borbi, srušeno je 5 zrakoplova JNA.

Od 7. travnja 1992. godine do operacije Lipanjske zore, JNA je uz potporu paravojnih jedinica hercegovačkih Srba i Crnogoraca počinila urbicid, sustavno rušenje gradskih područja nad Mostarom. Danonoćno granatiranje zapadnog dijela Mostara ostavilo je neizbrisiv trag. No još veće razaranje doživio je istočni dio grada, koji se nalazio pod okupacijom Srba i JNA. Agresor je opljačkao, zapalio i minirao sve važnije objekte u tom gradu. Stara gradska jezgra potpuno je uništena, a Stari most oštećen s nekoliko izravnih pogodaka.

Agresor je potpuno porušio sedam mostova na Neretvi, sve osim Starog. Svi gospodarski subjekti u južnoj i sjevernoj gradskoj zoni opljačkani su i potpuno uništeni. Najočitiji primjer su Aluminij i Soko. Potpuno ili djelomice agresor je uništio sva prigradska naselja. U kratkom vremenu srpska vojska uspjela je od 14 mostarskih džamija ostaviti samo dvije neoštećene. Tijekom svibnja 1992. godine zapaljeni su i uništeni: crkva u Potocima i franjevački samostan u Mostaru, Biskupski dvor, samostan časnih sestara, a sustavno se granatirala i mostarska katedrala.

Bošnjaci u HVO-u okreću puške prema Hrvatima!

U ranim jutarnjim satima 30. lipnja 1993. godine, u postrojbama u kojim je bilo mnogo Bošnjaka u HVO-u dolazi do vojne izdaje, a „Samostalni mostarski bataljun“ u kojem su bili Bošnjaci napušta položaje koje HVO drži prema Srbima.

Toga dana između 2:30 i 3 sata bošnjački pripadnici HVO-a uperuju puške u svoje suborce, Hrvate naredivši im da se predaju.

“Predajte oružje, vi ste opkoljeni od muslimanske vojske, oko vas su Zukini ljudi. Nešto nije u redu s politikom, ali bit ćete pušteni za par dana dok se to sredi.” Pripadnici HVO-a, Hrvati su se predali, odvedeni su u zatvor u Mostaru gdje su maltretirani i mučeni. U istočnom dijelu grada, Armija BiH je uspostavila više logora za zarobljene pripadnike HVO-a i hrvatske civile: bivša vojarna JNA “Sjeverni logor”, 4. osnovna škola, osnovna škola u Potocima i SDK Mostar kod robne kuće “Razvitak” u istočnom dijelu Mostara, u koji su dovedeni prvi zarobljenici 6. svibnja 1993. godine prije samog sukoba.

Isto tako je postupio i HVO koji je također otvarao logore za bošnjačke civile i pripadnike Armije BiH: “Heliodrom”, bivša vojarna JNA koja se nalazi u Rodoču, južnom predgrađu Mostara i “Dretelj” također vojni objekt JNA u Dretelju kod Čapljine. Kroz logore obiju vojski prošlo je tisuće i tisuće zatvorenika. Oni su u logorima proživjeli brojne torture i mučenja, a mnogi od njih su preminuli.

Armija BiH s područja Mostara i bivši pripadnici HVO-a bošnjačke nacionalnosti u Potocima i Vrapčićima od 9. svibnja do 30. lipnja 1993. godine, zauzeli su područja na lijevoj obali Neretve sjeverno i južno od grada Mostara, izuzev manjeg dijela oko samostana časnih sestara u Potocima i istočni dio grada Mostara. Zauzeta su sjeverna prigradska naselja na lijevoj obali Neretve: Vrapčići, Potoci, Kutilivač, Humilišani, Željuša, Podgorani, Prigrađani, Drežnica, istočni dio grada Mostara te južna prigradska naselja: Blagaj, Podvelež, Gnojnice, Dračevice.

Sa zauzetog područja istočnog Mostara od strane Bošnjaka protjerano je ili zarobljeno cjelokupno hrvatsko stanovništvo, tako da danas živi svega oko 50-ak Hrvata u istočnom bošnjačkom Mostaru. Na drugoj strani dok u zapadnom hrvatskom Mostaru živi tisuće Bošnjaka, prema procjenama oko 5000 osoba bošnjačke nacionalnosti.

O Mostaru mnogo govori i ovo: dok ulice zapadnog Mostara nose imena junaka rata protiv velikosrba, u istočnom Mostaru jedna od glavnih ulica je ona koja nosi ime komunističkog diktatora Maršala Tita.

A da nije bilo Hrvata, Mostar bi danas bio dio Republike Srpske. Zato čudi da se danas upravo u istočnom Mostaru, u cijeloj BiH, najviše slavi kada reprezentacija Hrvatske izgubi u nogometu neku važnu utakmicu (primjer Brazil na SP i Portugal na EP).

Toliko o želji Bošnjaka za suživotom, a i zahvalnosti za spašeni Mostar i Hercegovinu od sprske agresije i genocida.

Združene hrvatske snage operacijom Lipanjske zore su oslobodile dolinu rijeke Neretve. Oslobođeno je područje od oko 1.800 četvornih kilometara s gradovima Mostar, Čapljina i Stolac te njihovom okolicom, a nekim mjestima (poput Ošanića kod Stoca) hrvatske snage su izbile današnju međuentitetsku crtu razgraničenja. .

Postrojbe HVO-a Mostar najzaslužnije su za obranu grada Mostara od JNA, s čime je dat obol obrani ne samo Hercegovine, nego i južne Hrvatske. Za to vrijeme na prostoru Mostara nije postojala Armija BiH, Četvrti korpus te armije BiH je osnovan 17. studenog 1992, čitavih pet mjeseci nakon veličanstvene pobjede.