31. siječnja 1999. godine umro Hrvatski general-bojnik Mate Šarlija Daidža - tužno sjećanje
Mate Šarlija Daižda (15. ožujka 1929. – 31. siječnja 1999.)
31. siječnja 1999. godine umro je hrvatski general-bojnik Nijaz Batlak-Daidža, također poznat kao Mate Šarlija.
Njegov ratni put ga je kao mladog čovjeka pratio kroz stvaranje i obranu Nezavisne Hrvatske Države . Te nakon pada Hrvatske 1945.g. u emigraciji surađuje i sudjeluje sa Hrvatskim emigrantima u rušenju Jugoslavije te stvaranju nove Hrvatske države. U kojoj sudjeluje u obrani kao pripadnik Hrvatskih snaga.
Oduvijek je za sebe tvrdio da je Hrvat Islamske vjeroispovijesti. Među prvima je upozoravao Muslimane u BIH na opasnost od Jugoslavenstva i atonomaštva koje je zastupao Izetbegović.
Daiža se protivio Hrvatsko-muslimanskom sukobu, vječna želja mu je bila granica na Drini te kao pravi Hrvatski domoljub nije vjerovao niti Bobanu niti Izetbegoviću. Visoko odlikovan od Hrvatskog predsjednika i vrhovnika F. Tuđmana.
Pravo ime mu je Nijaz Batlak. U Hrvatsku dolazi 1991. Promaknut je u čin brigadira i postavljen za zapovjednika Sektora Dubrovnik. Početkom 1992. Daidža je postao zapovjednik pukovnije „Kralj Tomislav“, postrojbe HVO-a, s kojom je namjeravao preko Igmana deblokirati Sarajevo „za dva dana“.
Obitelj mu je podrijetlom iz okolice Goražda, u istočnoj Bosni. Otac mu je radio na željeznici. Rođen je u Konvalima pored Dubrovnika. Tajanstvene je prošlosti.
U njegovim službenim dokumentima stajalo je da je rođen 15. ožujka 1929. u Zvekovićima pored Cavtata. Također, Batlak je tvrdio da se od 1941. do 1945. borio u formacijama NDH kao zastavnik ustaških jurišnika, da je sudjelovao u bitci na Lijevče polju.
Nakon te bitke partizani su ubili njegova oca tako što su ga potkovali i bacili u jamu a njega su, kako je kazao, zarobili i poslali u kakanjski rudnik koji je u to vrijeme bio partizanski logor na zlu glasu. Nakon toga je sve do 1956. proveo u vojnom zatvoru u blizini Mostara.
Nadimak Daidža dobio je po ujaku (daidža) s kojim je provodio dječačke dane. Od 1941. do 1945. godine . bio je pripadnik u vojnim formacijama NDH. Borio se kao zastavnik Ustaških jurišnika. S njima je sudjelovao u bitci na Lijevče polju, kada je uhićen.
Pred njegovim očima partizani Srbi su mučili njegovog oca. Potkovali su ga i takvog su ga bacili u jamu. Mladog Nijaza Batlaka poslali su u zatočeništvo u kakanjski rudnik koji je onda bio partizanski logor na zlu glasu. Biva zatvoren do 1956. godine u vojnom zatvoru u blizini Mostara.
O njegovom bijegu iz Jugoslavije, odlasku u Španjolsku gdje je završio vojnu akademiju, kao i emigrantskom životu u SAD-u se zna vrlo malo. Vjeruje se da je bio ratnim plaćenim u Južnoj Americi i na Bliskom istoku. U Americi je upoznao kasnijeg hrvatskog predsjednika Tuđmana. O tome je govorio: “Pružali smo mu punu potporu i dali do znanja da cijelo iseljenisšvo stoji uz njega. U njegovu sam ideju pomirbe svih Hrvata vjerovao kao u samog Boga.”
U Hrvatsku je došao 1991.. Dočekao ga je Gojko Šušak. U veljači iste godine otišao je u Sarajevo jer je želio organizirati obranu Sarajeva. Potom se pod lažnim identitetom ušao u Crnu Goru, odakle je snimao neprijateljske položaje i pregovarao s mjesnim Albancima u Baru i Ulcinju.
Nakon toga slijedi ratnički angažman u dubrovačkoj okolici i Čepikućama. Imenovan je prvim zapovjednikom južnog bojišta, a koncem listopada 1991. promiče se u čin brigadira HV-a.
Osnovao je dobrovoljačku pukovniju “Kralj Tomislav”, kasnije preustrojenu u elitnu HVO-ovu postrojbu “Ludvig Pavlović”, i “Crvenkapice”, koja je kasnije preustrojena u elitnu HVO-ovu postrojbu “Nahid Kulenović”, čiji su bojovnici, njih 160, otvorili obruč oko Goražda i ušlo u taj grad. “Bojna Krajišnika” iz te pukovnije kasnije se pridružila obrani Bihaća.
U svibnju 1992. je Mate Šarlija namjeravao sa svojim postrojbama preko Igmana deblokirati Sarajevo. Uvjeren u svoje profesionalno ratničko iskustvo i sposobnost svojih vojnika, jamčio je da će za dva dana razbiti obruč oko Sarajeva.
Međutim, zapovjedništvo Armije BiH je zabranilo HVO-u prolaz kroz Konjic i time spriječilo Šarlijine namjere. Izlika zapovjedništvu Armije BiH za to je bila “da ih ustaše neće oslobađati”.
Nedugo potom doživo je prometnu nesreću u Ljubuškom. Dok se oporavljao krajem 1992. premješten je u Zagreb, u logistiku. Nakon potpisivanja Washingtonskog sporazuma, radio je u hrvatskom veleposlanstvu u Sarajevu kao savjetnik za međunacionalne odnose.
Umirovljen je 1996. Umro je 31. siječnja 1999. Pokopan je na zagrebačkom groblju Mirogoj uz najviše vojne i državne počasti.
