32. godine je prošlo od stradanja Sotina u Domovinskom ratu, a rane još nisu zacijelile
Komemorativnim skupom, polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća, danas je u Sotinu obilježena 32. godišnjica agresije JNA i srpskih paravojnih postrojbi gdje je ubijeno i poginulo 68 hrvatskih branitelja i civila, a na listi nestalih još uvijek se vodi 17 stradalih mještana.
Vijence podno spomen obilježja u središtu mjesta položili su i svijeće zapalili članovi obitelji i rodbine žrtava, suborci i članovi udruga proizašlih iz Domovinskog rata te državna i druga izaslanstva.
Vukovarski gradonačelnik, Ivan Penava, rekao je kako je žalosna činjenica da za zločine nad hrvatskim narodom nije odgovarao nitko od generala iz zapovjedništva bivše JNA.
Srpske vojne postrojbe su nakon okupacije Sotina između 14. i 20. listopada ’91. nasilno odvele veći broj mještana u logor u Negoslavcima, gdje su bili podvrgnuti teškim mučenjima i ispitivanjima.
Nakon toga odvedeni su u logore u Srbiji, najviše u Begejce. Preostali Hrvati u mjestu držani su u pritvoru i radnim logorima, zlostavljani i ubijani. Posmrtni ostaci stradalih pronađeni su na mjesnom groblju i u masovnoj grobnici kod vučedolskih vinograda, dok se posmrtni ostatci 17 mještana još uvijek vode među nestalima.
Sandra Rapčak: Shvaćamo li danas veličinu žrtve, cijenimo li je?
Sandra je zajedno s majkom i bakom tog dana kada je okupiran Sotin imala dvije godine. U bakinom naručju bila je zaštićena, ali nitko je nije mogao zaštiti od boli za ocem čije posmrtne ostatke i danas traži. Danas je za nju, kao i ostale Hrvate iz Sotina, težak dan, što se iz svake napisane riječi na njenom Facebook profilu jasno osjeti. Njen post prenosimo u cijelosti.
Ja sam morao umrijeti – da bi vi živjeli.. •
Shvaćamo li danas veličinu žrtve koju su naši najmiliji podnijeli za slobodu nas i naše domovine? Cijenimo li to zaista ili iza postupaka pojedinaca stoji automatizam i poslovna obveza? I znamo li što su i koliko jake mogu biti emocije? Nedostajanja iz dana u dan koja nas sve više guše. Nedostajanja zbog kojih si stajao dok je život prolazio. Nemilosrdno pored tebe, baš kao i ljudi. Osjećamo li uostinu ili neke osobe imaju čarobni gumb kojim pale-gase emociju? I gdje je granica ljudskosti, zahvalnosti.. Jesmo li uistinu dostojni stati pred Njih ili će neke osobe doći pognute glave? Jer od ovozemaljskog srama neće moći pogledati najmilije u oči. I uistinu nema veće boli od one za dijelom tvoje duše, srca i tijela, tvoje krvi. Zato ne zaboravimo da su svi oni nečiji sinovi, kćeri, muževi, očevi.. 68 duša ovog malog, srijemskog sela nasilno je ubijeno. Njih 17 još uvijek tražimo. Ne odustajemo iako su neki drugi puno glasniji. Jer tišina razara više od buke. Preostaje vam naučiti se dostojanstvu, poniznosti, zahvalnosti..
Mijo Andrijanić, Stjepan Bestrcan, Snježana Blažević, Slavica Cicvarić, Mihovil Čeke, Hrvoje Đukić, Krešimir Đukić, Sidonija Đukić, Đuro Erdelji, Jozija Filipović, Kata Filipović, Marko Filipović, Martin Fišer, Smajo Halilović, Josip Hodovanj, Zvonko Horvatić, Marko Ivančić, Stjepan Juršić – otac, Stjepan Juršić – sin, Zvonko Juršić, Elizabeta Kamerla, Ante Korač, Đuro Kovač, Sidonija Kovač, Drago Krainović, Zlatko Krainović, Vinko Krešić, Anđelko Kunac, Darko Kušić, Magdalena Kušić, Marin Kušić, Marko Kušić, Nikola Kušić, Ljubica – Željka Lemunović, Anton Luketić, Dražen Luketić, Hrvoje Ljubas, Ivan Ljubić, Tomislav Marinović, Vlatko Marinović, Ivica Matijašević, Josip Mikletić, Stjepan Mikulić, Josip Novak, Slavko Novak, Dragutin Počić, Đuro Počić, Petar Procek, Vladimir Radić, Antun Raguž, Marko Raguž, Mirjana Raguž, Miroslav Raguž, Andrija Rajs, Boris Rapčak, Đuro Rogić, Henrih Sili, Stjepan Šarik, Marin Škarica, Stjepan Škarica, Tomislav Špear, Stjepan Šter, Dražen Tolp, Vladimir Turba, Andrija Varga, Željko Vojković, Ivica Zrnić.
Neka im je vječna slava i hvala!
Počivali u miru Božjem
