50. godišnjica postojanja Hrvatske katoličke misije u Koblenzu
Pedest godina života pojedinca veliki je životni jubilej. A pedeset godišnjica postojanja jedne Hrvatske katoličke misije u inozemstvu još je veći događaj. Život katoličke zajednice u iseljeništvu je često obilježen radostima i tjeskobama. Jedno i drugo su sastavni dio života kršćana koji su u jednu ruku vezani za Crkvu u domovini i Crkvu svoga prebivališta. Hrvatska katolička misija u Koblenzu ove godine proslavlja 50. godina svog postojanja. Odgovore na pitanja vezana uz Hrvatsku katoličku misiju u Koblenzu, potražio sam kod župnika vlč. Stjepana Zadravec. Razgovor je protekao u iskrenom tonu, a pogotovo me obradovao iskren odgovor vlč. Stjepana vezan uz mlade koji maštaju ili planiraju napustiti Hrvatsku, i svoju sreću i posao pronaći u tuđini.
U Hrvatskoj mnoge mlade obitelji, đaci i studenti planiraju otići iz Hrvatske. Što bi im vi poručili?
Na ovo nezahvalno pitanje najradije ne bih odgovorio jer kako god odgovorim, netko će ga krivo shvatiti. Ali, eto, neka bude odgovor u obliku mog glasnog razmišljanja. Bl. kardinal Stepinac je govorio da je naša zadaća spasiti dušu i ako dušu spasimo, sve smo spasili, ako je izgubimo, sve smo izgubili. Tako i ovo, ako samo jednoj osobi pomogne moje razmišljanje, imalo je smisla. Dođite ako baš morate. Ako ste spremni raditi nekoliko poslova u jednom danu, stanovati u lošim uvjetima i propustiti veliki dio životnih radosti a nemate drugog izbora, dođite. Ako imate krov nad glavom i kakvo-takvo primanje, razmislite dobro dali je vrijedno izgubiti toliko za malo bolji standard i možda bolju budućnost. Ako već dolazite, ne nasjedajte na lažna obećanja velikih plaća, dobrog standarda i lake zarade. Nema toga. Naučite razliku bruta i neta plaće. Proučite cijene stanova i režija. Stavite sve na papir. Naučite nešto njemačkog. Potražite adresu najbliže Misije. Javite se u zajednicu i uključite. Ne sramite se potražiti pomoć. Ne bojte se vratiti ako nije ispalo u skladu sa očekivanjima. I, iz iskustva-oni koji su se uključili u misijske zajednice, uspjeli su sigurno. Oni koji su se izolirali, uspjeli su možda, češće nisu.
Poštovani velečasni Stjepane. 50. godina u životu čovjeka ili zajednice, je izuzetno mnogo. Možete li nam dočarati i opisati trenutke nastajanja i osnivanja HKM u Koblenzu.
Poštovani vlč. Vladimire, najprije pozdrav Vama i zahvala na interesu za našu zajednicu. Teško mi je odgovoriti iz prve ruke na Vaše pitanje budući da u vrijeme osnivanja Misije u Koblenzu ja osobno još nisam bio ni rođen, ali pokušat ću iskoristiti znanje sakupljeno iz dokumenata i svjedočenja sudionika tog vremena. Dakle, HKM Koblenz osnovana je 01.06.1970. u vrijeme kada su iz bivše Jugoslavije diljem svijeta, a posebno u Njemačku, odlazili radnici, mahom Hrvati iz Hrvatske te iz Bosne i Hercegovine. Vrijeme je to u kojem su domovinski biskupi promišljenom i mudrom odlukom uz pomoć domaćinske Crkve spasili većinu naših vjernika na „privremenom radu“ od asimilacije, gubitka identiteta, vjere, jezika i običaja. U tom ozračju iz Skopja stiže svećenik vlč. Vjekoslav Ivanović da preuzme brigu o preko 3000 hrvatskih katolika na teritoriju cijele biskupije Trier. Nakon početnih koraka, uz pomoć lokalne crkvene zajednice te upornosti svećenika i vjernika, Misija ubrzo dobiva konture jedne stabilne župne zajednice sa uredom, stalnim mjestima bogoslužja i vjeronauka, matičnim knjigama i svime potrebnim za redoviti pastoral.
Svaka Hrvatska katolička misija u svijetu je na svoj način župa naših iseljenika u tuđini. Ona djeluje kao župa. Župnik nedjeljom i blagdanima slavi svetu Misu, dijeli sakramente, krsti, priprema djecu za Prvu sv. Pričest, Krizmu i pripravlja zaručnike za vjenčanje. Imate li podatak koliko je djece kršteno tijekom pedeset godina u HKM Koblenz?
Da, Misije su kategorijalne župe i ja bih rekao, produžena ruka naše domovinske Crkve. Svaki domovinski biskup uz vjernike u svojoj biskupiji, ima i svoje vjernike u iseljenoj župi, u misiji, ima barem jednu župu izvan biskupije, u svijetu. Da se vratim na Vaše pitanje, u HKM Koblenz, uz redovite Prve pričesti i Krizme koje naizmjence podjeljuje lokalni biskup i biskupi iz domovine, redovito godišnje krstimo između 10 i 15 djece. Konkretno, do sada u ovih 50 godina kršteno je 550 djece što donosi prosjek od 11 djece godišnje. Svakako želim napomenuti da su misije među rijetkim hrvatskim župama gdje broj rođenih uvelike nadmašuje broj umrlih, posebno od ulaska Hrvatske u Eu (za malu usporedbu u HKM Koblenz 2010. 10 krizmanika, 2018. 39 krizmanika).
Hrvatska katolička misija Koblenz imala je tijekom zadnjih pedeset godina nekoliko župnika. Možete li nam prikazati njihov pastoralni rad? Njihove načine okupljanja raspršenih vjernika, Hrvata u okolici Koblenza.
Kao 4. voditelj Misije koristim ovu prigodu da odam priznanje svojim prethodnicima i zahvalim svećenicima Vjekoslavu Ivanoviću, Alojziju Petroviću i Tinu Šipošu na njihovom trudu, radu i požrtvovnosti bez kojih Misija sigurno danas ne bi bila ovako uspješna. Svatko od njih imao je drugačije okolnosti i uvjete rada. Vlč. Ivanović utemeljio je Misiju i postavio temelje. Nakon godinu dana naslijedio ga je vlč. Petrović koji je Misiju strukturno učvrstio, utemeljio filijale, uz tadašnje socijalne radnike bio najvažniji motor okupljanja Hrvata prvo u cijeloj biskupiji Trier a nakon osnutka Misije Saarbrucken, u polovici. Vrijeme je to komunizma u Hrvatskoj, predratno i ratno vrijeme koje je zahtijevalo snalažljivost, umijeće u vođenju zajednice u koju su pristigli izbjeglice i prognanici i koja je obasuta molbama za pomoć Domovini. Nakon tih vremena vlč. Petrović odlazi u zasluženu mirovinu a na njegovo mjesto dolazi mladi ali karizmatični vlč. Šipoš koji se nosi sa izazovom asimilacije, povratka starih u domovinu, prvih sprovoda u zajednici, opadanja broja vjernika... Nakon njegovog odlaska dolazim ja i preuzimam vođenje Misije u vrijeme kada sve izgleda kao polagano gašenje. Ali onda Hrvatske ulazi u Eu i sve se preko noći mijenja, crkva se puni, sve je više vjernika i aktivnosti, dolaze izazovi pomaganja novopridošlima, uključivanje novih vjernika u zajednicu (2007. nedjeljom na sv. Misi 120 vjernika, 2019. 450-500 vjernika; 2007. blagoslov obitelji prima 72 obitelji, 2019. 510 obitelji...)... Svako vrijeme je imalo svoje potrebe i sa odmakom gledajući, Bog se preko domovinskih biskupa pobrinuo da Misija dobije voditelja karakterno najpodobnijeg za svako konkretno razdoblje.
Hrvati su u svijetu poznati i priznati kao radišan narod i narod koji se brzo akomodira u društvo zemlje u kojoj žive. Ima li puno Hrvata koji su se potpuno asimilirali u njemačko društvo i prekinuli kontakte sa HKM?
Na ovo pitanje bih radije odgovorio afirmativno. Od 4.000 vjernika koliko prema službenim statistikama Misija broji, oko 2.000 ima direktno vezu sa zajednicom. Na sv. Misi nedjeljom je redovito oko 450 do 500 vjernika čime smo najjača zajednica u Dekanatu Koblenz. Na vjeronauku je 92 djeca, u zajednici mladih 43 djevojke i mladića. Kroz godinu obiđem preko 500 obitelji tako da, uzimajući u obzir da je Misija teritorijem jedna od najvećih u Njemačkoj (radijus oko 250 km) te da mnogi članovi Misije voze preko 100 km u jednom smjeru kako bi došli na sv. misu ili neko od događanja, mogu slobodno reći da se zapravo manji broj Hrvata asimilirao. Većina se dobro integrirala, aktivni su u svojim lokalnim zajednicama ali nisu zaboravili gdje im je korijen i gdje zapravo pripadaju.
Zadatak Hrvatskih katoličkih misija bio je pomagati svojim sunarodnjacima na razne načine. Osim toga HKM su njegovale hrvatske običaje, njegovale hrvatski jezik, čuvale hrvatski katolički identitet i hrvatsku kulturu. Što je od toga bilo uspješno vrednovano i čuvano u HKM Koblenz?
Puno toga. Odgovoriti ću rečenicom koju mi je izrekao jedan župljanin rođen i odrastao ovdje, pripadnik već treće generacije: „Da nije bilo Misije, ja ne bih govorio i pisao hrvatski, ne bih vjerojatno niti redovito prakticirao vjeru, ne bih znao ništa o povijesti svoga naroda i mojih predaka, ne bih u autu slušao hrvatsku glazbu, ne bih u kući sa svojom djecom govorio hrvatski, ne bih znao ništa o domovinskom ratu i hrvatskih velikanima, ne bih imao sličicu blaženog kardinala Stepinca u novčaniku i sanjao mirovinu u Dalmaciji. U Misiji sam to sve dobio. Bez Misije ne bih imao ništa. Bez Misije bih bio ništa.“ Mislim da ne mogu ništa niti dodati niti oduzeti ovome pa neka ovo bude i moj odgovor na Vaše pitanje.
Vi ste velečasni Stjepane župnik HKM Koblenz. Koje su radosti i tjeskobe naših iseljenika, a vaših dragih župljana?
Kao voditelj Misije u proteklih 14 godina vidio sam mnogo tuge i mnogo radosti. Radost naših vjernika je kada vide da im se djeca nisu ovdje izgubila nego, unatoč svim teškoćama i opasnostima, dolaze u crkvu, govore hrvatski, druže se sa sunarodnjacima. Radost ovih ljudi je kada vide da nisu uzalud radili, da su im djeca stala na noge a ostali i vjernici i ljudi. Kada vide da se približilo vrijeme mirovine i da mogu biti dio godine u domovini a dio ovdje uz djecu i unuke. Radost je kada čujemo pozitivne vijesti iz domovine, kada dobijemo povratnu informaciju da je neka naša humanitarna akcija nekome pomogla. Kada uspijemo pomoći nekome da se snađe na teškom početku nakon dolaska ovdje.
Tjeskoba koja mnoge muči je pitanje dali je sve što su dobili bilo vrijedno onoga što su žrtvovali. Tjeskoba je sjetiti se na koliko rođendana, krštenja, krizmi, svadbi i sprovoda nisi bio jer si radio za kuću koja sada nikome ne treba. Tjeskoba je pitanje tko sam zapravo ja-ovdje sam stranac, kada dođem u domovinu stranac sam. Tjeskoba je pitanje kuda u starosti-tamo gdje sam cijeli život čeznuo a sada tamo više nikoga nema ili ovdje odakle sam sanjao otići a sada su mi svi tu. Sve su to pitanja, radosti i tjeskobe ovih dragih ljudi i mene uz njih.
Možete li nam opisati cjelokupno pastoralno djelovanje vas i vaših suradnika u HKM Koblenz?
Dakle HKM Koblenz je personalna župa koja pokriva prostor polovice Biskupije, cca 250 km. Dijelimo dom sa njemačkom župom sv. Franje gdje nam se nalazi sjedište, uredi tajnice i svećenika, dvorane za vjeronauk i susrete, crkva za sv. Misu, pobožnosti i sakramente. Uz svećenika u Misiji su zaposleni tajnica, orguljaš i zborovođa. Volonterski djeluje još cijeli niz suradnika. Imamo Misijsko vijeće od 16 članova, karitativnu grupu, ministrante, zajednicu mladih, biblijsku grupu, molitvenu zajednicu, tamburaški sastav, zbor, predškolsku skupinu, vjeronaučne grupe raznih uzrasta. Kroz cijeli tjedan je svaki dan ispunjen događanjima i susretima, posebno vikendima. Subotom prijepodne dvije su volonterke na raspolaganju za pravnu pomoć i prevođenje dokumenata. Budući da sam ja uz mjesto voditelja Misije i dušobrižnik na 6 njemačkih župa u gradu Koblenzu, pokušavam prilagoditi pastoral, koliko je god moguće, poslijepodnevnim satima kako bih mogao biti svugdje prisutan. Posjet obiteljima traje cijelu godinu, svaki dan sam barem u jednoj ili nekoliko obitelji, tako da slobodno mogu reći da poznajem i kućne ljubimce, ne samo župljanje. Sa Caritativnom grupom uz redovite obilaske svih naših župljana u bolnicama, obilazim u korizmi i adventu sve stare i bolesne u zajednici. Dva puta godišnje organiziramo višednevne duhovne vježbe u nekoj od kuća za duhovne vježbe. Također tri puta godišnje organiziramo hodočašća. U zajednici djeca svih uzrasta pohađaju vjeronauk uz koji uče i jezik, mogućnost je sviranja instrumenata, za odrasle je više mogućnosti raznih aktivnosti i druženja. Imamo facebook stranicu i tjedni misijski listić. Tri puta godišnje organiziramo velika slavlja za preko 300 ljudi. Sudjelujemo na raznim kulturnim i sportskim međunarodnim aktivnostima na kojima predstavljamo naš narod. Svakako ne želim zaboraviti izuzetnu suradnju sa lokalnom župnom zajednicom kroz zajedničke susrete i projekte te sa upravom Biskupije i poljskom i španjolskom misijom u Koblenzu i Neuwiedu. Uz izvrsnu suradnju sa Caritasom zagrebačke nadbiskupije redovito organiziramo razne akcije pomoći domovinskoj Crkvi. Sve ovo i još mnogo toga nenavedenog pozicioniralo nas je u Biskupiji kao najaktivniju zajednicu. Potaknut time trierski Biskup imenovao me je članom biskupijske sinode, članom svećeničkog vijeća, predstavnikom stranih svećenika, a naš zbor i tamburaši predstavnici su stranaca na internacionalnoj godišnjoj Misi. Također, naša zajednica mladih 2018. predstavljala je mlade na otvorenju Sinode o mladima u Rimu i tim povodom u vrijeme sv. Mise na trgu sv. Petra u svetištu između oltara i sedesa 50 kockastih majica iz Koblenza predstavljalo je ne samo mlade u Njemačkoj nego i cijelu našu dijasporu i cijelu hrvatsku mladež. Radosno također ističem da smo prošle godine proslavili prvu Mladu misu u povijesti Misije kao i to da imamo studenticu teologije i svećeničkog kandidata.
Vjerujem da vjernici vaše HKM prate događanja u domovini. Kako pred vama, u razgovoru komentiraju cjelokupna događanja u hrvatskom društvu? Imaju li želju vratiti se barem na kraju radnog vijeka u domovinu, ili će neki ostati stalno u SR Njemačkoj?
Vjerujem da su komentari slični onima u domovini. Očekivanja su ponekad prevelika pa je i razočaranje tako. Iskustvo mi govori da se većina želi vratiti trajno, kada dođe vrijeme povratka rijetki se odlučuju na trajni povratak, većina ostaje na obje strane-dio godine u domovini gdje su kuće i grobovi predaka, dio u drugoj domovini gdje su djeca i unuci.
Ubrzo ćete započeti pripravu za proslavu 50. godišnjice HKM. Kako će izgledati ta svečanost?
Da, veselimo se nadolazećem jubileju u kojem slavimo pola stoljeća našeg postojanja. Uz razne događaje uoči godišnjice poput duhovne priprave, predavanja i svečane akademije, središnji događaj biti će u nedjelju 09. veljače kada naša zajednica povodom spomendana bl. Kardinala Stepinca, zaštitnika naše Misije, slavi 50. godišnjicu. Proslava će početi svečanom procesijom i pontifikalnom sv. Misom koju će predvoditi trierski biskup dr. Stephan Ackermann a nastaviti se blagoslovom novopostavljene biste bl. kardinala Stepinca, rad ak. kipara g. Vida Vučka, na trgu ispred crkve sv. Franje u Koblenzu gdje se Hrvati okupljaju već 50 godina, a koju će uz prisustvo gostiju i uzvanika iz društvenog, crkvenog i političkog vrha blagosloviti također trierski biskup.
Biti će to kruna našeg zalaganja na prenošenju istine o blaženiku iz našeg naroda ali i trajni spomen na boravak našeg naroda na ovim prostorima.
Prije tri godine rekao sam prilikom jedne svečanosti u svom govoru uzvanicima: „Usuđujem se sanjati spomenik našeg zaštitnika na trgu ispred ove crkve uz dvojezičnu ploču koja će biti trajni svjedok blaženikove veličine i naše upornosti.“ Danas, kada se to ostvarilo, usuđujem izjaviti ovim putem: „Usuđujem se sanjati nacionalno svetište svetog kardinala Stepinca u Koblenzu koje postaje okupljalište svih Hrvata u iseljeništvu zapade Europe.“
I, za kraj, hvala Vama vlč. Vladimire, hvala domovinskoj Crkvi na čelu sa biskupima i dr. Markićem, hvala kolegama u Misijama diljem svijeta i svim sunarodnjacima koji pomažu jedni drugima nositi teret tuđine.
Razgovarao: Vladimir Trkmić
