6. listopada 1991. - Bitka za Zadar

"Vrhunac pakla dogodio se u nedjelju, 6. listopada 1991. kada je grad doslovce gorio. Poginula su 23 civila, a kasetne bombe i tisuće granata padale su u samo srce grada u kojem je pogođeno više od 120 objekata. JNA je napala crtu obrane 3. bataljuna 4. brigade ZNG-a na Bokanjcu. Branitelji su odbili napad, uništili jedan tenk T-55, jedan transporter i oštetili jedan tenk. Pet branitelja je poginulo, a 30 je bilo ranjeno. Na Sokinom je Brigu jedan hrvatski branitelj uništio kamion pun vojnika, a na Bilom Brigu hrvatske su snage uništile još 4 srpska tenka. Srpski je osvajač doživio poraz i na moru. Iz Arbanasa su teško oštetili brod Koper, prisilili su razarač na povlačenje iz zadarskoga kanala. Na sve to uslijedilo je rasulo među vojnicima JNA. Neprijatelj je imao 4 poginula i 14 ranjenih. Zadar je bio obranjen. "

16. rujna 1991. hrvatske snage blokirale su vojarne u gradu Zadru. Zadar je bez struje i vode, a neprijatelj ruši sve komunikacijske veze nastojeći odsjeći Zadar od ostatka Hrvatske. Zadarski branitelji su bez odobrenja državnoga vrha izvršili akciju zauzimanja Turskih kuća jer se državni vrh bojao odmazde JNA s velikim civilnim žrtvama. Istog dana predsjednik Tuđman je bio u Igalu zajedno sa Slobodanom Miloševićem i saveznim sekretarom za obranu generalom Veljkom Kadijevićem gdje se dogovarao sporazum o deblokadi vojarni u Hrvatskoj. Zadrani su akciju napravili na svoju ruku. Prije osvajanja Turskih kuća, osvojena je radarska postaja Grpaščak iznad Sali s 240 pušaka, vojarna Crvene kuće s 260 pušaka, dvije bitnice minobacača i nekoliko vozila, kamiona TAM 110. Slijedile su tehnička radionica na Ravnicama, domovi JNA i avijacije te vojarna Mocire u kojoj je zaplijenjeno gorivo za vozila.

Za vrijeme akcija osvajanja Turskih kuća general Ivo Jelić pregovarao je sa zapovjednikom Artiljerijskog školskog centra Momčilom Perišićem. Arogantni Momčilo Perišić hrvatskim je pregovaračima rekao da nemaju što tražiti jer da imaju streljiva za samo dva dana. Tijekom pregovora Perišić je dobio vijest da su hrvatske snage zauzele Turske kuće. Operacija je prošla bez žrtava. Zarobljeni vojnici su nahranjeni, dobili su civilnu odjeću i poslani svojim kućama. U Turskim kućama bilo je smješteno oko 9.000 komada oružja ili kako se onda govorilo “cijevi” Teritorijalne obrane tadašnjih općina Zadar i Biograd. Dan poslije JNA je bombardirala skladište Turske kuće da ne padne u ruke branitelja i uništila dio oružja.

„Prije same akcije, kaže Duško Nikitović, razrađeno je oko 40 punktova zaprečavanja vojarni s preko 450 različitih vrsta zapreka kako JNA ne bi mogla izići i pomoći opkoljenima u Turskim kućama. Deset minuta nakon oglašavanja uzbune u 19.30 isključena je telefonska veza svim vojarnama. U 20.30 izdan je signal “Orao” koji je značio početak akcije. U vojarnu je upala postrojba Specijalne policije PU zadarske na čelu s Đurom Županom. Specijalci su u roku pola sata osvojili vojarnu bez gubitaka. No nije baš sve išlo tako lako. Pucalo se iz svih vojarni, a u Turskim kućama su uporno odbijali predati se sve dok na vojnike nije bačen suzavac. Jedan od vojnika u Turskim kućama, prijeteći iz mitraljeza, uporno se odbijao predati hrvatskim snagama. Kad su mu pripadnici specijalne policije preko megafona rekli: “Kud ćeš kad ispališ zadnji redenik”, on se pokolebao i predao. Pokazat će se kasnije da je to onemogućilo da hrvatske snage dođu do još veće količine naoružanja, prije nego što je sutradan ujutro područje vojarne nadlijetao zrakoplov Jastreb. Tad je u bombardiranju raznesen ostatak skladišta vojarne Turske kuće.“

„Za akciju izvlačenja oružja bilo je angažirano devet velikih tegljača koji su čekali na zadarskom kolodvoru i jedan za drugim iznosili oružje. Oružje je kasnije transportirano u hotelsko naselje Borik, ali samo privremeno te je vrlo brzo u roku 24 sata podijeljeno vojnicima na bojišnici. Nažalost, bila je to i prva noć kad je počelo granatiranje Zadra i s položaja izvan grada te iz zraka. Granatiranje ne prestaje sve do nakon akcije Maslenica.“

Oružjem je naoružana 112. brigada i 4. brigada ZNG-a koja je dobila protuzrakoplovne topove. Naoružane su i postrojbe izvan linije obrane grada, one u Škabrnji i Poličniku.

Izvan dohvata hrvatskih snaga ostala je vojarna Barutana kod Skročinih na Vidikovcu koja je bila prepuna mina i eksploziva. Stoga je ocijenjeno da bi osvajanje predstavljalo preveliki rizik. Neosvojena je ostala i jedina tzv. A kasarna bivše JNA Šepurine u kojoj su bila smještena dva puka protuzračne obrane, 271. lako artiljerijsko raketni i 67. samohodni raketni puk. Šepurine je branilo ukupno oko 550 vojnika. Hrvatske snage nisu imali dovoljno snage spriječiti izmještanje naoružanja i zauzeti vojarnu.

Operacija “Osvajanje vojarni JNA u Zadru” u drugoj polovini rujna 1991. bila je odlučujuća prethodnica događaja koji će se kasnije opisivati kao „Dani obrane Zadra“

„Dani obrane Zadra“

Krajem rujna i početkom listopada 1991. grad se našao u potpunom okruženju i sa kopna i sa mora jer je mornarica JNA blokirala sve morske puteve prema gradu istodobno ga granatirajući. Za napad na grad neprijatelj je izabrao dva smjera: prvi od Murvice preko Briševa prema gradskoj četvrti Bokanjac dok je drugi pravac išao preko Babinduda i Crnog prema istočnim dijelovima grada.

 

 

Slika 2. Spomen ploča u Zadru (MJ)

Zadar i okolicu branili su dijelovi slabo naoružane 4. brigade, 112. brigada ZNG-a i policija.

Prvoga listopada Zadar je granatiran, a napad na grad je 2. listopada 1991. osobno naredio načelnik Generalštaba general BlagojeAdžić. Plan agresora bio je da Kninski korpus odbaci hrvatske snage da blokira grad, deblokira vojarne i iziđe na rubni dio zadarske luke. Kninski je korpus planirao presjeći Jadransku magistralu te spriječiti izvlačenje hrvatskih snaga prema Zadru i Šibeniku. Pokušaj osvajanja Zadra započeo je nakon podneva 4. listopada 1991. Najžešće granatiranje Zadra dogodilo se 4. listopada, kada je najveći dio povijesne jezgre teško oštećen. Istovremeno, stanovnici su bili bez vode, budući da je opskrba s vodocrpilišta na Zrmanji već odavno bila u rukama neprijatelja, a struje je bilo sve rjeđe.

JNA je 5. listopada zauzela Crno i prodrla u Dračevac. Branitelji su izvršili protunapad i izbacili agresora iz Dračevca. Poginulo je 5 branitelja. Nakon pada Crnoga lijevo krilo 4. brigade povuklo se pa su se snage Kninskoga korpusa spojile s posadom u Šepurinama.

Vrhunac pakla dogodio se u nedjelju, 6. listopada 1991. kada je grad doslovce gorio. Poginula su 23 civila, a kasetne bombe i tisuće granata padale su u samo srce grada u kojem je pogođeno više od 120 objekata. JNA je napala crtu obrane 3. bataljuna 4. brigade ZNG-a na Bokanjcu. Branitelji su odbili napad, uništili jedan tenk T-55, jedan transporter i oštetili jedan tenk. Pet branitelja je poginulo, a 30 je bilo ranjeno. Na Sokinom je Brigu jedan hrvatski branitelj uništio kamion pun vojnika, a na Bilom Brigu hrvatske su snage uništile još 4 srpska tenka. Srpski je osvajač doživio poraz i na moru. Iz Arbanasa su teško oštetili brod Koper, prisilili su razarač na povlačenje iz zadarskoga kanala. Na sve to uslijedilo je rasulo među vojnicima JNA. Neprijatelj je imao 4 poginula i 14 ranjenih. Zadar je bio obranjen.

 

Opći napad na Zadar trajao je punih 5 dana. Borbe su prestale 7. listopada 1991.,  potpisano je primirje, a 9. listopada potpisan je sporazum o izvlačenju ljudstva i tehnike JNA iz vojarni u gradu. Izvlačenje je započelo 11. listopada, a završilo 21. listopada 1991. Nekoliko tjedana bilo je zatišje, a nakon toga su opet uslijedili sustavni napadi na Zadar u kojima je poginulo još tridesetak civila. Ipak, uspostavljena je crta bojišnice ostala nepromijenjena sve do operacije Maslenica 1993. godine.

„Obrana Zadra je u kritičnom trenutku ovisila o hrabrosti i odvažnosti svega osmorice hrvatskih branitelja o kojima se danas ne govori na braniteljskim skupovima, obljetnicama, ali niti u susjedstvu.“

Cijena obrane Zadra bila je visoka, od 1. listopada do 8. listopada poginula su 43 hrvatska vojnika i civila na prvoj crti, a 202 ih je teže ili lakše ranjeno.