7. STUDENOGA 1932. VODEĆE STRANKE HRVATA I SRBA U HRVATSKOJ (UJEDINJENE U SDK) OSUDILE SU VELIKOSRPSKI REŽIM I NJEGOVU TIRANIJU

Elaborat uglednog hrvatskog političara Ante Trumbića (objavljen 3. studenoga 1932. godine, u kojem je on u 32 točke detaljno iznio svoje argumente o kršenju temeljnih prava i sloboda hrvatskog naroda od strane velikosrpskog  unitarističkog režima u tadašnjoj Kraljevini Jugoslaviji – na političkom, gospodarskom, financijskom i opće-društvenom polju), dočekan je od srbijanskog tiska i političkog vrha u Beogradu "na nož", kao djelo "protiv naroda i države", te je protiv njega i drugih istaknutih hrvatskih političara demokratske  orijentacije – kako Hrvata, tako i Srba – nastavljena još žešća medijska hajka s teškim i uvredljivim optužbama i javnim pozivima na linč.

 Samo 4 dana poslije (7. studenog), objavljena je Rezolucija Seljačko-demokratske koalicije - SDK (poznata kao Zagrebačke punktacije) koju su na sastancima od 5., 6., i 7. studenoga 1932. godine, donijeli: kao predsjednik dr. Vladko Maček iz Zagreba, dr. Dušan Bošković iz Pančeva, dr. Mile Budak iz Zagreba, prota Dušan Kecmanović iz Banja Luke, Sava N. Kosanović iz Plaškog, dr. Hinko Krizman iz Varaždina, Josip Predavec iz Dugoga Sela, dr. Juraj Šutej iz Sarajeva, dr. Ante Trumbić iz Splita i Većeslav Vilder iz Zagreba. Ujedinjeni HSS (Hrvatska seljačka stranka) i SDS (Samostalna demokratska stranka) predvođene Vladkom Mačekom i Svetozarom Pribićevićem, odlučili su tako pružiti otpor srpskom teroru i hegemoniji koja je tlačila sve narode koji nisu bili Srbi.

 Ovaj dokument u 6 točaka donosi sljedeće zaključke:

 1. Stojeći na principu demokracije, smatrano narodni suverenitet stožerom svake državne organizacije i narod sam jedinim i isključivim izvorom svakog političkog autoriteta i svake javne vlasti.

  2. Budući da je seljaštvo, kao kolektivni pojam, nosilac naše narodne kulture, ekonomskog života, društvene konstrukcije i moralne vrijednosti, a sačinjava još i ogromnu većinu naroda, stoga seljaštvo ima da bude temelj organizacije našeg sveukupnog života.

  3. Konstatiramo činjenicu, da srbijanska hegemonija, koja se je već od početka nametnula Hrvatskoj i svim našim zemljama uopće, s ove strane Drine, Save, Dunava, svojom nesposobnošću i pomoću nasilja i nemoralnih metoda, držeći u svojoj ruci svu državnu vlast, djeluje destruktivno, uništavajući moralne vrijednosti, sve naše napredne ustanove i tekovine, materijalnu imovinu naroda, pa i njegov duhovni mir. To je stanje postiglo vrhunac pod apsolutističkim režimom od 06. I. 1929. koji je, pojačavši tu hegemoniju sa svim njenim kobnim posljedicama, još dokinuo građanske i političke slobode.

  4. Na temelju ovako teškog iskustva dolazimo do neizbježnog zaključka, da je, vraćajući se na 1918. kao ishodnu točku, prijeka potreba povesti odlučnu i što bolje organizovanu borbu protiv te hegemonije sa ciljem, da se ona odstrani iz svih naših krajeva tako, da se ukloni odovud svaka vlast i upliv te hegemonije sa svim njenim predstavnicima.

 5. Na toj pretpostavci samo može se pristupiti k novom uređenju državne zajednice, koja, ne upuštajući se u ovom času u detaljno razrađivanje te osnove, imat će načelnu podlogu misao da ta zajednica, isključivši prevlast jednog ili više njenih članova nad ostalim, ima biti jedna asocijacija interesa osnovana na slobodnoj volji njenih članova tako, da svaki član u svojoj zemlji kao i svi udruženi u zajedničkom sarađivanju u poslovima općeg interesa zajednice, koji će se sporazumno utvrditi, budu mogli osigurati i posebne i skupne interese te zajamčiti napredak i procvat moralnog i materijalnog života naroda srpskog, naroda hrvatskog i naroda slovenačkog. Posebni interesi inojezičnih manjina potpuno će se zajamčiti.

  6. Uzimajući ove tačke kao polazni korak svoga sadašnjeg rada, Odbor će na ovom temelju nastaviti svoju daljnju akciju.

(Vidi: Ljubo Boban, Kontroverze iz povijesti Jugoslavije: Dokumentima i polemikom o temama iz novije povijesti Jugoslavije, Zagreb, 1987., str. 34/35.; autor navodi u bilješci br.39., na kraju teksta kao izvor i pojašnjenje: "Almanah 'Nove riječi' za 1940, str. 24 - 26. Tekst Punktacije napisao je Trumbić i one umnogome nose pečat njegovih shvaćanja")

 Režimski tisak obrušio se na ovaj dokument SDK, kao i na Trumbićev Elaborat svom žestinom uz kvalifikacije: "ovu su rezoluciju potpisali svega nekolicina ljudi, koji bi htjeli neovlašteno da govore u tuđe ime..." i sl. i bezuvjetnu obranu "narodne dinastije" i Kralja, te nevješte pokušaje pobijanja iznesenih tvrdnji. Napade na Rezoluciju SDK, objavio je sarajevski list Večernja pošta br. 3444, 25. XI 1932. (Vidi: isto, str. 35.)

 Potpisnici Rezolucije bili su progonjeni od trenutka njezina objavljivanja, a na neke je izvršen i atentat. Tako je jedan od njih – Josip Predavec, član HSS-a – ubijen 14. srpnja 1933. godine u Dugom Selu. Na političara i književnika dr. Milu Budaka (kasnije visoki ustaški dužnosnik), izvršen je atentat, teško je ranjen, ali je preživio.

 Iste godine (3. rujna), u svome stanu na Tuškancu (dio Zagreba) pronađen je mrtav dr. Ivo Pilar, poznati znanstvenik i povjesničar koji je pisao i govorio protiv srbijanske hegemonije i njezinih teritorijalnih aspiracija u Bosni i Hercegovini. Službena verzija bila je kako je riječ o samoubojstvu, ali se sve odigralo u krajnje sumnjivim okolnostima koje nikada nisu istražene niti razjašnjene. Nakon krvavog atentata u "Narodnoj skupštini" u Beogradu (zločina nad Stjepanom Radićem i drugim narodnim zastupnicima iz HSS-a 20. lipnja 1928. godine) i mučkog zločina nad hrvatskim pravašem, filozofom, znanstvenikom svjetskog glasa i književnikom, Milanom pl. Šufflayem (18. veljače 1931. godine), bio je to samo nastavak sustavne likvidacije hrvatske inteligencije i političkih prvaka iz redova hrvatskog naroda kako bi se Hrvate obezglavilo i onemogućilo u borbi za temeljna ljudska i nacionalna prava.

 Čak je i Svetozar Pribićević shvatio (možda malo kasno, ali ipak) da ovakav odnos prema Hrvatima ne može izaći na dobro. Stoga 1927. godine ulazi u savez s Radićem i HSS-om, a nakon uvođenja diktature je od režima progonjen i pritvaran te primoran pobjeći u inozemstvo. Krajem prosinca 1933. godine, on iz emigracije piše svoje Pismo Srbima, u kojem među ostalim kaže i ovo:

...kao čovek slobodnog duha, i kao istinski demokrata, ja moram da izjavim, da bi Srbi morali da poštuju i da priznaju volju Hrvata i odluku čak i u tom slučaju kad bi se oni izjavili protiv svake zajednice sa Srbima, a za svoju potpunu i neograničenu samostalnost. Ne mogu zamisliti ni za jedan čas tu mogućnost, da Srbi ratuju sa Hrvatima zato, što ovi neće da žive zajedno s njima, da Srbi ognjem i mačem nametnu Hrvatima zajedničku državu. Takvo držanje osramotilo bi Srbe za sva vremena kao nasilnike i ugnjetače, a s druge strane ne bi bilo nikakvo definitivno rešenje problema, jer bi Hrvati upotrebili prvu zgodnu priliku, prvi međunarodni sukob, da takvu nametnutu državnu zajednicu obore. I zato je najbolje, najmudrije i najpravednije što Srbi u pitanju odnosa prema Hrvatima mogu da učine, da im pruže beli list, da na njemu ispišu svoje zahteve. Svaki drugi put i rešenje značilo bi večite međusobne trzavice, sukobe i ratove, koji bi na kraju krajeva svršili katastrofalno za oboje.

 (Vidi: Svetozar Pribićević, Izabrani politički spisi, Zagreb, 2000., str. 306.; preuzeto iz: Dubravko Jelčić, 100 krvavih godina – XX stoljeće u hrvatskoj povijesti, Zagreb, 2004., str.76 - 77.; dijelove teksta istaknuo: Z.P.)

 Ovaj Pribićevićev tekst, inače pomno skrivan i prešućivan desetljećima – kako u kraljevoj, tako i u Titovoj Jugoslaviji – kod onih kojima je bio upućen, ostao je bez odjeka. Da nije, bi li uopće bio moguć onako krvavi sukob Srba i Hrvata od 1941. do 1945. godine? Beogradski tlačiteljski režim je nastojao na sve načine i po svaku cijenu razvrgnuti savez između većinskog hrvatskog naroda i srpske manjine u Hrvatskoj, pri čemu se sredstva nisu birala.

 U knjizi Diktatura kralja Aleksandra, bivši prvak SDS-a je u cijelosti raskrinkao beogradski velikosrpski režim nazivajući ga "najgorom zločinačkom tiranijom koju civilizacija pamti".

 Danas se te činjenice uglavnom prešućuju, a povijest iskrivljuje.

 Zlatko Pinter/PDN