9. kolovoza 1941. Krnjeuša – četnici masakrirali 240 Hrvata, među njima župnika i 49 djece do 12 godina

Ono što je danas jasno: desetljećima smo slušali bajke o vojničkom ustanku protiv fašista i ustaša. Zapravo su za srpske ustanike prva meta bili hrvatski civili, djeca i žene koje treba likvidirati, pa su ih masakrirali, silovali, mučili i ubijali.

Strahovito je mučen župnik iz Krnjeuše Krešimir Barić. Njega su noževima izrezali po licu i tijelu, odsjekli mu prste, nos i uši te izboli oči. Zatim su ga poluživog bacili u zapaljenu crkvu. Sa župnikom su ubijena i trojica maloljetnih sjemeništaraca koji su bili s njim.

Ranije smo pisali o strašnom zločinu počinjenom 27. srpnja 1941. godine u Srbu gdje ubijeno 18-ero djece starosti od 3 godine naviše. Masakri nad Hrvatima trajali su cijeli kolovoz i rujan 1941. po svim hrvatskim selima četverokuta Srb-Drvar-Grahovo-Petrovac.

Sva hrvatska sela su spaljena, crkve porušene, a svi Hrvati do kojih su dospjeli srpski ustanici ubijeni su. I to velikim dijelom u najstrašnijim mukaka kao odrubljivanjem glava, deranjem kože, nabijanjem na ražanj, pečenjem na vatri, bacanjem živih ljudi u plamteće kuće, klanjem, masovnim silovanjima, ritualnim masakrima, bacanjem u jame i slično.

Dakle, za ustanak u Srbu i Drvaru klasičan je obrazac prvo i ponajprije ubijanje Hrvata bez milosti. Ali ono što je najzanimljivije i podsjeća na scene iz Domovinskog rata i Vukovara: ubijanja su često praćenja prethodnim okrutnim mučenjima nezamislivima prosječnom čovjeku.

Osobita meta Srba iz ustanka 1941. bili su katolički svećenici, katolički vjernici i crkve, baš kao i u posljednjem Domovinskom ratu.

U Drvaru ubijeno 49 hrvatske djece starosti do 12 godina

Tipičan primjer je Drvar, mjesto odakle su zločini krenuli i prelili u Srb, istog dana 27. srpnja 1941. godine. Tamo su ubijeni katolički hodočasnici, većinom žene i djeca, i svećenik Nestor.

Za sada je u Drvaru više od 250 ubijenih nedužnih civilnih osoba hrvatske nacionalnosti, od toga 72 žene i 49 djece do 12 godina starosti. Ta se brojka odnosi samo na uže područje oko Drvara i ne obuhvaća predjele koji su najviše stradali: južni dio župe Drvar oko Kulen Vakufa i Vrtoča s pripadajućim selima. Nijedna žrtva nema groba budući da su sve pobacane po jamama toga dijela Podgrmečja.

Nepobitno je utvrđeno da se zločin u Drvaru zbio kada su se katolički drvarski hodočasnici Svetoj Ani kod Knina vraćali doma. “Ustanici”, u stvarnosti patološke ubojice i krvnici, su izdvojili Hrvate i sve ih pobili, ne samo odrasle, nego također žene, djecu i starce, a među njima i drvarskog župnika Waldemara Maximiliana Nestora. Waldemar Maximilian Nestor je bio prvi ubijeni katolički svećenik u Drugom svjetskom ratu na cijelom području bivše Jugoslavije. Ovaj bivši redovnik trapist, po narodnosti Nijemac, doselio se za vrijeme austrougarske uprave s roditeljima u okolicu Banje Luke.

Preostali Hrvati su pobjegli, kuće su im spaljene, a nakon rata srušena je i katolička crkva u Drvaru. Tako je to mjesto ostalo bez Hrvata i katolika.

U Bosanskom Grahovu ubijeno 9 hrvatske djece

Istog dana su u Bosanskom Grahovu i okolnim selima srpski ustanici, u stvarnosti krvoločni četnici, ubili 62 Hrvata, a među njima i pet žena i devetero male djece. Grahovskog župnika Jurja Gospodnetića su četnici zarobili i nakon okrutnog mučenja nabili na ražanj i pred njegovom majkom ga živog ispekli. Srpski ustanici su u Grahovu i okolnim selima Obljaju, Koritima, Luci, Ugarcima i Crnom Lugu opljačkali i spalili sve hrvatske kuće, a u Obljaju su zapalili župni ured i rimokatoličku crkvu sv. Ilije Proroka. Preostali preživjeli Hrvati su izbjegli u Knin.

Ovo stradanje Hrvata iz Bosanskog Grahova i okolici nije bilo jedino, nego se nastavilo i kasnije u okolici Grahova. Od više od tisuću predratnih župljana, vrlo mali broj ih je preživio Drugi svjetski rat.

U Krnjeuši ubijeno 35 hrvatske djece starosti do 7 godina

U napadu na selo Krnjeuša koje se dogodilo 9. kolovoza 1941. godine sudjelovalo je oko 1.000 krvoločnih ustanika, mrzitelja svega hrvatskog. Točan broj ubijenih nije utvrđen do danas. Prema istraživanjima Josipa Jurjevića i Ane Došen, čiji su članovi porodica ubijeni u ustanku, došli su do brojke od 240 ubijenih. Među njima, 35 djece do sedam godina, 14 djece od osam do 12 godina i 72 žene.

Strahovito je mučen i krnjeuški župnik Krešimir Barišić. Njega su noževima izrezali po licu i tijelu, odsjekli mu prste, nos i uši te izboli oči. Zatim su ga poluživog bacili u zapaljenu crkvu. Sa župnikom su ubijena i trojica maloljetnih sjemeništaraca koji su bili s njim.

Tragediju koja je pogodila krnjeuške katolike nitko nije mogao ni zamisliti. Zlo je došlo od njihovih susjeda Srba, ogromna većina njih uzela je oružje i počela ubijanje Hrvata, a koje je predvodio četnik Mane Rokvić iz Bosanskog Petrovca.

Krvavi pir trajao je cijele subote i nedjelje 9. i 10 kolovoza. Kuće su pljačkane, a zatim paljene. Općinskog načelnika Ivana Matijevića ubili su, rezali ga po licu i otkidali mu prste. Ubili su njegovu suprugu i petero djece.

Ono što je jasno, godinama smo slušali bajke o ustanku protiv fašista i ustaša. Stvarnost je da za srpske ustanike su djeca i žene bile fašisti koje treba likvidirati, pa su

ih masakrirali, silovali, mučili i ubijali.

S istom perverznom logikom opravdavanja vlastite zloće i mržnje, da su žene i djeca ustaše ili fašisti (klasična frazeologija zločinačke srpske agende), i 1991. srpski ustanici su ubijali ženu i djecu u Dalju, Vukovaru, Škabrnji, Tovarniku, Baćinu, Petrinji…

I jedni i drugi “ustanici”, i oni iz 1941. i 1991. su svoje krvave orgije nad Hrvatima zvali ironično – antifašizmom. Čak do današnjeg dana, premda se radilo o bestijalnim zločinima nad najslabijima i najmanjima.