Angelo Žilić, najmlađi stradalnik masakra u Škabrnji: Nisu znali odmah da sam ranjen, jer nisam plakao

Iako se Angelo cijelog tog perioda i napada na Škabrnju ne sjeća, jer je kada je ranjen imao svega godinu i pol dana, kaže da ga je tih nekoliko ratnih godina značajno obilježilo i oblikovalo kao osobu. 

U Škabrnjem su 18. studenoga 1991. godine ubijena i masakrirana 43 civila i 15 hrvatskih branitelja. Sve su obitelji u tom napadu ostale bez barem jednog člana.

– Nema Škabrnjana na koji taj napad i pad Škabrnje nije utjecao, počinje Angelo Žilić, najmlađi civilni stradalnik Škabrnje i županijski vijećnik iz nedavno osnovane stranke Hrvatska bilo.

Iako se Žilić cijelog tog razdoblja i napada na Škabrnju ne sjeća, jer je kada je ranjen imao svega godinu i pol dana, kaže da ga je tih nekoliko ratnih godina značajno obilježilo i oblikovalo kao osobu. 

– Sve ono što znam, saznao sam iz priča obitelji, susjeda i poznanika. Slušam cijeli život kako sam bio ranjen, kako mi je baka poginula, kakvi su strašni zločini počeli u Škabrnji i sve to jednostavno ostavi otisak na čovjeka, pogotovo na mladog čovjeka. U međuvremenu mi se razbolio otac koji je bio stopostotni ratni vojni invalid, od tih posljedica je preminuo kad sam imao svega devet godina. Brat i ja smo imali teško djetinjstvo i nije se bilo lako nositi sa svime. Zato svoju majku smatram herojem, jer je uspjela sama podignuti mene i brata i izvesti nas na dobar put, to ne može baš svatko, kazuje Žilić.

Ožiljak koji podsjeća

Tog kobnog ponedjeljka kada je pala Škabrnja, Angelovi su se roditelji zaputili u Zadar zbog poslovnih obaveza, a njega su ostavili na čuvanje teti i baki.

– Napad je počeo ujutro, dok je puno ljudi još spavalo ili bilo na poslu. U tom vihoru tenkovskog topničkog napada, moja me je teta zgrabila iz kolijevke u kojoj sam spavao i krenula trčati prema velikom podrumu u susjednoj kući.

U tom trenu, granata je pala desetak metara pored nas. Teta me instinktivno stisnula i sklupčala se na zemlju. Njena je cijela strana tijela bila pogođena gelerima, i dan danas nosi te krhotine u sebi, priča Angelo.

– Nisu ni znali odmah da sam ranjen, jer nisam plakao niti pokazivao znakove boli. Tek nakon dana ili dva u podrumu, shvatili su da krvarim. Stric me uspio preko polja dovesti do Prkosa, gdje je bila naša linija obrane i dalje za Galovac i onda su me hitnom prevezli u OB Zadar, gdje je moja baka nažalost preminula. Operirali su me, imao sam prostrelnu ranu ispod lijeve ruke. Geler je prošao ispod srca i danas imam taj ožiljak kao vječni podsjetnik stradanja u Škabrnji, kazuje Žilić.

Od trenutka napada na Škabrnju pa sve dok nije zaprimljen u bolnicu, Angelovi roditelji nisu znali kakva je sudbina zadesila njihova sina.

– Oni tri dana nisu znali jesam li živ ili mrtav, nisu znali što se dogodilo ni sa mnom ni s ostatkom obitelji. Tek kad sam došao u OB Zadar, saznali su da sam živ, govori Žilić.

Treba govoriti

Strašne traume koje su proživjeli danas se nerado sjećaju i Angelova teta i mama, no on ističe da se o ratnim stradanjima mora pričati.

– Kad je obljetnica, sve se vraća, sve te uspomene, pogotovo mojoj majci koja se nerado svega sjeća. Ona najradije sve to želi zaboraviti i najviše bi voljela da nema ni jedne jedine obljetnice. Teta je isto jedna od onih osoba koje se ne vole sjećati tog razdoblja.

Njoj se te slike vraćaju, ima veliku traumu, ali dobro se nosi, trudi se i gura dalje, živi za svoju obitelj. Vjerojatno je to tako kod puno ljudi, koji ne žele pričati o svemu što je bilo, nego u miru i tišini proživjeti taj dan, samo da prođe.

Ja te ljude stvarno razumijem, ali to je dvosjekli mač. Ako ne budemo o tome pričali, ako ne budemo javno iznosili svoje emocije, ako sve budemo držali u sebi, to opet nije dobro. Na kraju krajeva, štetimo onda sami sebi, a štetimo i povijesti jer će te stvari pasti u zaborav. Mlađe generacije sve manje i manje o tome znaju, sve ih se manje i manje o tome uči. Ako im ne ispričamo što se događalo, tko će, pita se Angelo.

Osjećaj nepravde

Dosad su samo dvije osobe odslužile zatvorsku kaznu za Škabrnju, Jovan Badžoka, poljoprivrednik iz Biljane poznat kao Dragan i Zorana Banić, tada medicinska sestra u ambulanti u Zemuniku Donjem.

Oboje su odavno na slobodi, a sudilo im se zbog ratnog zločina u Škabrnji s još 16 osoba. Škabrnjani, osim sudskih presuda, do danas nisu dobili ratnu odštetu ni za uništeno selo ni za vagone i vagone ukradene robe koja je otišla iz Škabrnje.

– To su jednostavne stvari koje nas Škabrnjane jako diraju. Osjećamo nepravdu.

Mještani su ove godine organizirali potpisivanje peticije protiv dolaska predstavnika SDSS-a, što i Žilić snažno podržava. Siguran je, kaže, da na području Hrvatske živi puno Srba koji žale zbog rata i njih sve poziva da dođu i da se iskreno poklone žrtvama Vukovara i Škabrnje. A svi oni koji na mjesta stradanja dolaze politički, neka radije uopće ne dolaze.

– Politiku bih izdvojio iz svega ovoga jer nama žrtvama treba odati počast u miru i tišini, bez prepucavanja, da čitava Hrvatska bude ujedinjena i da bar taj jedan dan budemo kao jedno, smatra Žilić.