Ante Ćurić: Posljednjim glasom
Posljednjim glasom
Uz cestu, na putu razbite nade, stoji ista tabla kao prije,
Natpis mi obujmio grudi jer za ovaj zločin nitko odgovarao nije.
Ne čitam Škabrnja, kako na žutoj tabli piše,
Već ovo bolno, što obara oči i teško se diše.
Ni godine ne skrivaju trag oblika zvjerskog, ni bjelina novih zidova,
U mjestu više nema mnogih očeva, braće ni sinova.
Pobijeno je koljeno ljudsko od harača, trorogih zlotvora,
Na kamenu pokvašenom krvlju sada stoje ploče crnog mramora.
Za gubitak svoga roda sudac još spreman nije, i tapka u mraku,
Ne vidi ruke, ko široke grane, što dozivaju pravdu za žrtvu svaku.
Navrati ponekad uz veliku buku i siroti košare napuni voćem,
Crvenilo im usput baca u oči - kako radi i teži rezultatu većem.
Hoće li se sudac ikad smilovati? - pita se Škabrnja svakoga dana,
Što nad majčinom sjenkom nosi stotinu sinovih rana.
Hoće li staviti omču na tu zvjerad bradatih lica,
I osudom uništiti korijen svih takvih zlobnih klica.
Na izlazu ista tabla tužnog početka, malo nakrivljena stoji,
Prekrižena crtom crnom kao da posljednje dane broji.
Vidim je kao najavu kraja strahote i uzduha smrti nošenog mukom,
Kao zaborav ispisan nečijom prljavom rukom.
Ante Ćurić
