Ante Ćurić: Zemljo moja

U očima mojim samo si malo slična onom što smo htjeli,

I jedino su ti ruke i lice kao naše - potpuno bijeli.

Tijelo ti je nakrivljeno u stranu, onima sa istoka što kroje,

Mlitavo i bez mišića, umotano u krpu crvene boje.

 

Brine me tvoje stanje koje na nesreću znanu sluti,

I odbačeno koplje pored tebe, što uzima hranu iz vena ti.

Postat ćeš tako mračna i u licu, jedina zemljo moja,

Jer daleko stojiš od nas i od mog zagrljaja.

 

Ni ruke ti više neće biti bijele, a ni nebom povezane,

Uvući će ih u lance i u grozan okvir u kojem život vene.

Ni sinovi ti, umorni sokolovi, neće imati gdje počinuti,

Niti će krvave rane, što ih na grudima kriju, moći zaliječiti.

 

Zemljo moja, ostat će nam od tebe samo pjesme što srcu gode,

Al' zaboraviti neću nijednu, a ni one što Hrvate od davnina vode.

Ni ime ti sveto nikad zatajiti neću, nisu ni naši djedovi prije,

Idem dalje bez nade, iako molitva zadnja još se izgovorila nije.

 

Ante Ćurić