Anton Kikaš je prije 30 godina dopremio zrakoplov pun oružja
U vrijeme hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata mnogi su iseljenici donirali novac za obranu i spas Hrvatske od agresora, i zauvijek smo im zahvalni. Međutim, nabava i doprema u Hrvatsku u to je vrijeme bila iznimno veliki rizik, jer se mogla izgubiti i glava.
Nu, jedan od hrvatskih domoljuba iz Kanade, koji je u to vrijeme već bio poznat u iseljeništvu, na početku srpske i ine agresije najmanje je mislio na sebe i svoj život. Hrvatska mu to nikada ne može i ne će zaboraviti. Riječ je o Antonu Kikašu, koji se istinski nije bojao umrijeti.
Iz tog vremena, jedna epizoda još će se dugo pamtiti, a 31. kolovoza je i 30. obljetnica. Radi se o dopremi oružja (oko 19 tona!) toga dana 1991. u zagrebačku zrakoplovnu luku Pleso, u zrakoplovu Uganda Airlinesa Boeing 707, s kojim je stigao i sam Kikaš, svjestan da zbog tog čina stavlja na kocku i svoj život..
O tome je potresni dokumentarni film snimio i Jakov Sedlar – „Nisam se bojao umrijeti“(Što čeka HRT da ga ne prikaže?). Taj film se može vidjeti i na You Tube kanalima, netko ga je tamo stavio, a dosad ga je pogledalo oko 50.000 ljudi.
Inače, junački pothvat ovog hrvatskog domoljuba zabilježili su i mnogi mediji u svijetu, što je također doprinijelo da se sazna istina o hrvatskoj borbi za slobodu.
U nekim tv emisijama poput „Dogodilo se na današnji dan“ prikazuju trenutak kad je zrakoplov prisilno prizemljen, i kako uz ostale iz njega izlaze piloti i jedan od Junaka Domovinskog rata – Anton Kikaš. Dok se zločinci zločinačke Jugoslavenske narodne armije (JNA) srdačno pozdravljaju s pilotima, jedan naoružani zločinac s nekoliko bombi na prsima povukao je Kikaša na stranu, drugi ga je s uperenim oružjem zatražio dokumente, a netko je dobacio –„Sredite to ustaško đubre!“… Nakon toga prikazuju hrvatskog domoljuba i snimke iz aviona, zapravo velike količine svih mogućih oružja i naoružanja, poklon hrvatske zajednice iz Toronta, Ministarstvu unutarnjih poslova, Zboru narodne garde i hrvatskim braniteljima.
Takav domoljubni podvig nije zabilježen ni u jednom ratu, bez obzira što je neslavno (zbog izdaje) propao.
Istina, u to vrijeme hrvatski premijer Gregurić i Josip Manolić nisu baš bili oduševljeni da se oružje kupuje i doprema mimo njihove kontrole, a poglavito je .Manolić tražio da im Kikaš preda sav novac koji je u Kanadi sakupljen za tu namjenu, pa da će ga onda oni sami nabaviti.
Dakle, ovo je oružje bilo poklon naših iseljenika, a Kikaševa je bila ideja da se ne šalju novci, tim prije što je skupina hrvatskih iseljenika tada najmanje vjerovala navodnim bivšim Udbašima poput Manolića. Stoga je Kikaš njegov prijedlog odmah odbio.
Sjetimo se samo i uzgred kako je jednom zgodom Stjepan Mesić, kad je navodno s iseljenim Hrvatima u Australiji pjevao ustaške pjesme, uzeo od njih pozamašni ček također za obranu Republike Hrvatske i – „izgubio“ ga, sve do današnjih dana!?
Dakle, nakon prisilnog slijetanja, Kikaša je JNA prebacila u jednu od ćelija vojnog zatvora u Beogradu, gdje su ga dodatno mučili, gotovo tri mjeseca. Slomili su mu rebra ili kako naš narod kaže- „U njemu su pretukli Boga!“ Uz slomljena rebra, gležnjeve i drugo, trebao je preživjeti i svakodnevne prijetnje da će ga strijeljati.
– „Ode ti svom Poglavniku, mi samo čekamo naredbu da te izbušimo ko fudbalsku loptu“ – govorili su mu., a o tome u dokumentarnom filmu svjedoče i dvojica vojnika, čuvara u zatvoru.
Sjećajući se toga, Kikaš je jednom rekao: Nakon što smo sletjeli i nakon ispitivanja počela je tortura, zapovjednik Jugomir Bajić je vikao i galamio, psovao, prijetio i kad je vidio da nisam reagirao, onda sam od udaraca završio na podu. Naredio je da dokrajče posao. Ne sjećam se što se dešavalo, znam da su me kao vreću ubacili u helikopter prema Beogradu. Po dolasku u Batajnicu, naređeno je da me stave u kut u čekaonicu i da cijevi pušaka budu uperene na moju sljepoočicu, to je bio doček…-kazao je. Nu, ovaj veliki i istinski hrvatski domoljub sve je dostojanstveno izdržao. Čekao je da počne suđenje, pa da im kaže – Ne priznajem ovaj sud, jer nije nadležan!
Međutim, to se nije dogodilo, jer su hrvatska i srpska strana dogovorile razmjenu, tj. da Antona Kikaša razmjene za teškog zločinačkog generala Aksentijevića, kojeg su hrvatske snage zarobile u okolici Karlovca.
Kad su ga nakon povratka u Kanadu pitali – jel bi to ponovno učinio, rekao je:
– „Ako bi bio napad od strane vanjskog agresora, ponovno bih to učinio i za Kanadu, kao što sam to učinio za moju domovinu Hrvatsku!“
Inače, korijeni Antona Kikaša su iz mjesta Međugorje (Bijakovići), danas čuvenog svetišta Odrastao je u Bosni, malom rudarskom gradu, u obitelji s petero djece. Školovao se u Sarajevu i diplomirao na Geodetskom fakultetu u Zagrebu. Nakon toga otišao je u Kanadu gdje je ostvario svoje životne snove, gdje je uostalom dobio i mnoge prestižne počasti i nagrade, između ostalog Dijamantsku jubilarnu medalju Kraljice Elizabete II., a njegovo ime spominje se i u najprestižnijim kanadskim i svjetskim gospodarskim i inim knjigama i publikacijama.
Međutim, Hrvatsku nikada nije zaboravio!
Pomagao je i pomaže gdje god stigne, sve do današnjih dana. Svi koji ga dobro poznaju i te kako mogu potvrditi da puno daje, a da nikada ništa ne traži za uzvrat. Stoga je malo ako mu kažemo „hvala“. Evo, sada će zahvaljujući njemu, varaždinsko nacionalno kazalište dobiti i iznimno vrijednu pozornicu, tim prije što prijateljuje i uspješno surađuje s intendanticom tog hvale vrijednog teatra!
Inače, dobro je poznato da je još od 1980.-te bio čelna osoba u hrvatskoj zajednici u Torontu, da je organizirao brojne humanitarne akcije, a među ostalim prikupio je milijun dolara za Katedralu hrvatskog jezika, dok je i te kako važno da već osam godina uspješno vodi iz tjedna u tjedan televizijski program Croatica tv, kojeg pored Hrvata prate i brojni Kanađani i drugi.
Mnogi se pitaju: odakle mu toliko snage i energije, a on često odgovora- ništa mi nije teško za Hrvatsku, ali i za svoju drugu Domovinu- Kanadu!
Hrvatski branitelji su mu za zasluge u stvaranju slobodne, samostalne i neovisne hrvatske države svojedobno dodijeli Veliku zlatnu plaketu. Od Republike Hrvatske nije dobio priznanja niti odličja a on na sve to odgovara: Uopće mi ne smeta, ja sam ih dobio od ljudi koje susrećem, sve od izlaska na slobodu pa do danas, kada mi kažu: „Sjećam se vašeg slučaja i aviona, molili smo se za vas!“. Vjerujem da su njihove molitve pomogle da ugledam svjetlo dana prije 30 godina-znao je reći.
O njemu je biskup Juraj Jezerinac uz ostalo istaknuo:
– „Anton je renesansni čovjek. Pun je pozitivnog duha, uzvišenih ideja i uvijek odlučan ispuniti svoje ciljeve. Njegova ljubav prema čovječanstvu je vrhunac njegove iznimne ostavštine!“
Nu, kako bilo da bilo, 31. kolovoza 1991. i njegov neuobičajni i iznimno junački pothvat ostat će zapisan zlatnim slovima u suvremenoj hrvatskoj povijesti.
Mladen Pavković
