Bila je drska i u logoru: Ovu vukovarsku liječnicu su tukli do iznemoglosti (VIDEO)

Internistica i gastroenterologinja prim. dr. Sadika Biluš rođena je u BiH, danas je vlasnica poliklinike u Velikoj Gorici, a cijeli onaj period između koji joj je najvećim dijelom odredio život – provela je u Vukovaru. Dr. Biluš je oduvijek bila iznimna žena, a podatak da ju je tog kobnog 18. studenog 1991. prvu iz bolnice izvukao osobno Veselin Šljivančanin – potvrđuje tu činjenicu. Jer ova hrabra žena koja je snimala baš svaki dan opsade, jedina je od sedam internista u bolnici s pacijentima ostala do samog kraja.

Dr. Sadika Biluš kaže kako je na njezino životno opredjeljenje utjecala situacija sa umirućim ocem koji se dvije godine liječio na zagrebačkom Rebru: 

Postala liječnica nakon bolnog iskustva sa bolesnim ocem

“Bila sam 13-godišnja djevojčica kada mi je otac doveden prebijen s Golog otoka. Iako sam bila srednje dijete, od mene se nekako nije previše očekivalo, no dobar odnos sa ocem i njegovo
teško zdravstveno stanje u meni su učvrstili odluku da pomažem ljudima, pa je medicina bila logičan izbor. Zauvijek ću pamtiti kako je zbog “guranja kuverti” moja obitelj osiromašila tijekom
liječenja oca. Do te mjere smo spali na prosjački štap da nismo imali za prijevoz oca u njegovo rodno mjesto, nego je sahranjen u Zagrebu. Tada sam se zarekla, kada ja budem liječnica – nikada nikome neću uzeti kuvertu.”

Foto: Screenshot

A da Sadika nije otišla studirati medicinu u Beograd, vjerojatno nikada ne bi došla u Vukovar. Tamo je, naime, upoznala svog budućeg supruga Vukovarca s kojim je nakon školovanja došla
živjeti u taj grad. 

“Bio je moja najveća ljubav, ali nažalost preminuo je u 29-toj godini od aneurizme mozga. a ja sam ostala živjeti sa njegovom majkom Katicom s kojom sam bila vrlo bliska. Upravo zbog nje sam ostala u Vukovaru iako sam iz Tuzle dobila primamljivu ponudu za posao u tamošnjoj bolnici. Nudili su mi sve, no ja sam ostala u Vukovaru… Kada razmislim, da sam tada prihvatila taj posao, ne bih svjedočila svim užasnim događajima koji su uslijedili 1991. godine, ne bih bila u logoru, ne bi me nitko mučio…”

Naša sugovornica kaže kako je u prvim danima rata imala prilike napustiti Vukovar, ali to nije dolazilo u obzir. Pacijenti su je trebali, a kada se rat zahuktao liječila je sve redom, pa tako i ranjene iz neprijateljskih redova:

U “zagrljaju smrti” Veselina Šljivančanina

“Nekako sam vjerovala da se liječničkom osoblju ne može ništa dogoditi i do zadnje sam sekunde naivno vjerovala u pravila Ženevske konvencije. Na najgori sam način shvatila da od tog pakla nitko neće biti izuzet i to u trenutku kada me u Veselin Šljivančanin prozvao i proveo kroz bolnicu u jezivom zagrljaju. Mnogi iz bolnice tada su taj zagrljaj prozumačili pogrešno i ja im ne zamjeram, takve su bile okolnosti. Ali ja sam osjećala da je to ‘zagrljaj smrti’. Pitao me ‘jesi ti Sadika Biluš? Ti ideš sa mnom. Ti si sad zarobljenik legalne JNA protiv koje ste digli oružanu pobunu. Nećete vi meni zabraniti da se ja kupam u mom Jadranskom moru.’ Tada sam shvatila da je vrag odnio šalu. Bila sam u bijeloj kuti sa stetoskopom oko vrata, a on mi je strgao liječničku iskaznicu, oduzeo snimke i poslao me u Negoslavce na prvu torturu gdje me dočekala neka njihova žena. Najprije je tražila da se svučem, a onda kada je čula da sam muslimanka, počelo je batinjanje.”

“I u logoru sam bila drska”

Tako pretučena i polusvjesna, Sadika je odvedena u Sremsku Mitrovicu:

“Završila sam na najgorem mogućem mjestu – u samici. Dr. Njavro i dr. Bosanac bili su zatočeni sa više ljudi i nekako su imali s kime dijeliti patnju. Ja sam bila sama i to mi je bilo najgore, pomisao da ću sama okončati u toj sobi. Svakodnevno su me tukle dvije policajke. Pamtim da se crnokosa zvala Zdenka, no plavokosa žena jeftinog izgleda bila je posebno okrutna. Unatoč svim zlostavljanjima, ja čak ni u logoru nisam izgubila svoju drskost. Kada me pitala što sam po vjeroispovijesti, rekla sam joj da sam muslimanka. Tada me upitala ‘a što misliš da sam ja?’ Odgovorila sam joj ‘mislim da si i ti muslimanka’. Uslijedili su udarci po cijelom tijelu.” 

U logoru se pokušala ubiti

Sadika Biluš kaže da je bila tako pretučena, da joj je tijelo izgledalo kao “indigo”:

“Polomila mi je rebra i tako jako udarala po bubrezima da sam mokrila krv. Uz to, imala sam mjesečnicu pa je sva ta krv natopila moje traperice koje su se vremenom na meni skorile. Puna dva mjeseca nisam se istuširala, a na meni su bile te skorene traperice koje su me izjedale oko struka i bijela, liječnička kuta. Uz sve to, slušala sam urlike i vrištanje zatočenih Vukovaraca… Taj mi je dio najteže padao. Toliko da sam se pokušala ubiti. Zavezala sam remen od ručne torbice za bojler, no bojler je otpao pa se nisam uspjela objesiti. Udaranje i ispitivanja su trajali punih 25 dana, a ja sam se samo bojala da ću se slomiti i potpisati bilo što, samo da se agonija okonča. Strašno sam se bojala da ne umrem kao izdajica, da me ne slome.”

Jedan pukovnik JNA doznao je da Sadiku premlaćuju u samici, pa ju je pozvao na razgovor:

“Nije mi povjerovao dok se nisam skinula. Moje je tijelo bilo potpuno plavo i puno podljeva. Došao je i upravnik koji me pitao što trebam, a ja sam zamolila vatu, deku i vodu. Ona policajka koja me tukla na kraju mi je donijela samo vodu. Deku mi nije donijela jer, kako je kazala ‘nisam rekla ćebe nego deka’. Onda su me prebacili kod dr. Njavre da s njim previjam ranjene, nakon čega sam razmijenjena za jednog pilota.”

Foto: Privatna arhiva

“Rat me potpuno promijenio, nemam miran san”

Sadika Biluš kaže da od tada pa sve do danas – nema miran san.