Boli ga nepravda: 'Ubojica mog oca slobodno šeće Srbijom...'
Sramotnom presudom je tih 11 ljudi, među kojima su moj otac i stric, ponovno ubijeno. Shvativši da nema pravde, nastavio sam dalje živjeti, priča Josip Valentić (60) iz Tenje, kojeg nepravda jako boli
Tatin ubojica bio je najodgovorniji u skupini četnika koji su ih odveli iz Tenje. Osobno je poubijao 11 staraca koje su kamiončićem odvezli u Silaš. Tamo su ih na kamionu držali cijeli dan, po vrućini. Iako su zapomagali, nikome od tamošnjih ljudi nisu dopustili da im da čašu vode ili krišku kruha. Nakon nekoliko sati odvezli su ih na stočno mrcinište u Boboti i tu su likvidirani. Svjedoci toga su i dva pripadnika te skupine koji su o tome i progovorili. Jedan od njih prijavio je sve Sudu za ratne zločine u Beogradu, gdje je i svjedočio. Do detalja je ispričao što su sve radili tim ljudima i tko ih je ubio. I drugi svjedoci su to potvrdili. Sve je bilo jasno kao dan, ali je ubojica na kraju na sudu oslobođen jer ga sud u Beogradu zapravo ni nije htio osuditi, govori Josip Valentić (60) iz Tenje koji traži nestalog oca Vladu Valentića, ali i strica Ivana, njegova brata.
POGLEDAJTE VIDEO:
Nije želio napustiti selo
- Njih dvojica su zajedno ubijeni i nestali. Ne znamo ni točan datum, ali bilo je to između 1. i 10. srpnja - dodaje Josip.
Vlado je bio građevinski radnik, krajem 80-ih već pred mirovinom, a njegova supruga Lucija domaćica. Imali su tri kćeri i dva sina. Josip je najmlađi od njih. Svi su rođeni u Tenji, gdje su i živjeli u obiteljskoj kući.
Foto: 24sata.hr
'Malo oružja koje smo imali smo podijelili'
- Situacija u selu pred rat bila je napeta i psihotična. Stvaranje hrvatske države i osnivanje HDZ-a početkom 90-ih izazvali su nemire u našem selu koje je poznato po velikosrpstvu. Bila je to teška, napeta, mučna situacija iščekivanja za koju je većina realnih znala da se neće moći stvoriti državu bez rata. Učlanio sam se u HDZ u veljači 1990. godine, bio na osnivačkoj skupštini, kasnije i predsjednik temeljnog ogranka, ali i zapovjednik samostalne satnije u Tenji. To sve sigurno ima veze s ubojstvom oca - priča Josip.
- Kasnije je uslijedilo naoružavanje preko HDZ-a. To malo oružja što smo dobili smo podijelili. Tako da sam zapravo od prvog dana bio uključen u organizaciju otpora i stvaranja Hrvatske vojske i države u ovom dijelu - priča Josip dodajući kako je i tata bio domoljub, podrijetlom iz Cetingrada.
Svi članovi njegove obitelji ubijeni su ili u prošlom ili u Domovinskom ratu.
Zbog toga je Vlado zagovarao stvaranje hrvatske države, ali zbog svojih 60 godina i bolesti nije uzeo oružje.
Foto: 24sata.hr
Četnici ih skupljali po selu
- Nitko od nas nije razmišljao otići jer smo znali da nam predstoji neki oblik borbe. Tek krajem lipnja 1991. bilo je jasno da se nemamo snage oduprijeti Srbima koje je JNA izvrsno naoružala. Odlučili smo se povući iz Tenje i izvući što više civila. Već su postavljene barikade i u selo se više nije moglo ući. Mama i tata nisu htjeli ići. Na kraju sam nekako uspio nagovoriti mamu, tetku i tetka, pa smo ih brat i ja izvukli preko polja. Tata, stric Ivan i neki susjedi nisu htjeli otići. Nismo im mogli dokazati da će biti u velikoj opasnosti. Tata je govorio da nikome ništa nije skrivio i da ga nitko neće dirati - prisjeća se Josip, koji je brinuo za oca i slutio da će mu se nešto loše dogoditi.
Poznavao je lokalne Srbe, njihovu mržnju i agresivnost. U prvo vrijeme okupacije nije svaka kuća imala telefon, ali ih je bilo dovoljno da se preko susjeda i prijatelja razmjenjuju informacije.
- U našu kuću ušli su susjedi Srbi, sve redom moji školski prijatelji. Nekoliko puta javili su se bratu kad ih je zvao. Bio je to normalan razgovor, bez uvreda i prijetnji. Međutim, na pitanje gdje je otac, njihov je odgovor bio da je tu negdje oko kuće. Krajem srpnja sestra je nazvala jednog od njih i pitala ga za oca. Odgovorio joj je da ga nije vidio 15 dana. Raspitivali smo se i saznali da četnici naše ljude skupljaju po kućama i odvode ih u zgradu kina u centru sela. Tamo su ih mučili i zlostavljali. Tek kad je počela mirna reintegracija, otkrilo se gdje je otac točno bio, tko ga je odveo u kino i gdje je ubijen, bačen, tko ga je ubio - govori Josip koji je ružne vijesti prenosio očajnoj majci Luciji.
Presudom ponovno ubijeni
Poučena svojim ratnim traumama iz prošlog rata, slutila je da će i njezin muž proći kao i ostali članovi njegove obitelji. Vrijeme rata provela je u progonstvu s unucima, strahujući i za muža i za djecu. Umrla je 2010. godine ne dočekavši posmrtne ostatke muža.
- Da je tata ubijen shvatili smo već u ljeto te 1991. Nije bilo nikakvih vijesti. Kontakata je bilo. Bilo je jasno da su likvidirani. Instinkt mi je govorio da je sve završilo loše. Jedan naš sumještanin, koji je bio zarobljen s mojim ocem i drugima u kinu, rekao je mojem prijatelju kako je vidio mojeg oca i strica Ivana toliko prebijene od batina da im je bolje da umru. Tako da mogu zamisliti torturu koju su prolazili u kinu - kaže Josip, koji i nakon toliko godina “guta knedle” kad govori o ocu.
ZGRADA STRAVE: Prije smaknuća u Boboti, zarobljene civile mučili su u kino dvorani u centru Tenje
Foto: 24sata.hr
- Volio bih da ga nađu, da ima svoj grob, ali meni je osobno bolnija nepravda koja je učinjena, da ubojica nije kažnjen i nikad neće odgovarati za smrt 11 ljudi. Ljutit sam i na naše pravosuđe koje nije učinilo ništa da se ta nepravda ispravi. Sramotnom presudom tih 11 ljudi ponovno je ubijeno. Kad sam shvatio da ne mogu vjerovati u pravdu, prekrižio sam se, rekao to je to i odlučio nastaviti dalje - kaže Josip na rastanku.
Čuo je da su kosti premještene, čak i spaljene
Josip je sklon vjerovati da kosti oca i drugih nestalih mještana Tenje nikad neće pronaći jer su iz masovne grobnice u Boboti preseljene na neku drugu lokaciju.
- Možda su i spaljene, kako se jedno vrijeme pričalo. Ipak, još negdje u sebi imam malu nadu u čudo - rekao je Josip. Majka mu je preminula 2010. godine. Za života nije dočekala suprugove posmrtne ostatke.
