Borbe u Lici

Početkom ožujka 1994. godine hrvatske snage uočile su na ličkom ratištu neprijateljske aktivnosti blizu crte razdvajanja. Naime snage 18. pješačke brigade Srpske vojske Krajine iskoristile su nazočnost UNPROFOR-a te, prema obavještajnim podacima, uz njegovu pomoć zaposjele najbolje točke u međuprostoru.

Kako bi onemogućio neprijatelja da postrojbe Hrvatske vojske dovede u taktički nepovoljan položaj, zapovjednik Zbornog područja Gospić, Veselko Gabričević donio je zapovijed kojom je 150. brigadi Hrvatske vojske Črnomerec dao zadaću da u noći s 3. na 4. ožujka izradi detaljan plan zaposjedanja točaka ispred crte obrane.

Plan je izrađen vrlo brzo jer se radilo o poznatom međuprostoru hrvatskim vojnicima. Zapovjednik 150. brigade Zlatko Majić izdao je zapovijed o pokretanju akcije koja je provedena u ranim jutarnjim satima 4. ožujka bez ispaljenog metka jer na zadanoj crti nije bilo neprijateljskih snaga. Hrvatske snage tako su se dodatno približile prijevoju Ljubovo odnosno prometnici koja je Lički Osik (tada nazivan Teslingrad) pod kontrolom neprijatelja povezivala s Titovom Korenicom odnosno ostatkom okupiranog teritorija.

Do borbenog kontakta na dostignutim točkama došlo je 5. ožujka kada su na području brda Trla i brda Tepsija agresorski vojnici naišli na pripadnike 150. brigade. Napad je odbijen, a iznenađeni srpski vojnici su se povukli. Nakon toga zavladala je panika u redovima 18. brigade Srpske vojske Krajine. Procjena Komande 15. ličkog korpusa SVK bila je da snage Hrvatske vojske izlaskom na dominantne vrhove ostvaruju vrlo važne položaje za buduća napadna djelovanja kako bi presjekle Republiku Srpsku Krajinu i spojile se sa snagama HVO-a i Armije BiH zapadno od opkoljenog Bihaća.

Kako su „u strahu velike oči“ započela je mobilizacija unutar 15. korpusa, a agresor je već u 12 sati 5. ožujka započeo pješački napad. Iako se crta obrane pomicala pripadnici 2. bojne 150. brigade uspješno su zadržali dostignute položaje. Tijekom noći neprijateljsko topništvo djelovalo je po položajima hrvatskih snaga, a onda je 6. ožujka 1994. srpska vojska pokrenula najsnažniji napad te su započele teške borbe. Snage češkog bataljuna UNPROFOR-a koje su ondje bile stacionirane su se povukle.

Najteže borbe vođene su za brdo Tromeđa kod Ljubova na kojemu se nalazio repetitor, a neprijatelj je u bitci koristio topništvo, tenkove, oklopne transportere, prage, minobacače svih kalibara te topove za protuzračnu obranu. Pripadnici 150. brigade morali su se povući s brda pred naletom stoga Zborno područje Gospić odlučuje upotrijebiti interventne snage 9. gardijske brigade Hrvatske vojske. „Vukovi“ su u jutarnjim satima uvedeni u borbu te su zaustavili napredovanje neprijatelja. Borbe su se vodile cijelo prijepodne, a položaji 150. brigade bili su izloženi jakoj topničkoj vatri.

 Tako je oko 12 i 45 sati u selu Gornji Lulići od granate stradalo čak šest hrvatskih vojnika. Mina je eksplodirala ispred skloništa ispred kojeg su pripadnici 150. brigade prihvaćali dodatne snage 9. brigade. Poginuli su pripadnici 150. brigade – Predrag Radek, Zoran Beguš, Nikola Medić, Robert Radošić i Emin Sulejmanagić te pripadnik 9. brigade Milan Jurišić.