Branitelji ‘rastrančirali’ četnike u Pakracu: Srbi već slavili pobjedu igranjem kola, ali prerano…
Nakon ožujka 1991. i prvog poraza velikosrpske politike u Pakracu pobunjenici su nastavili pobunu provođenjem specijalnog rata kao što su to činili još od 1990. godine. Najčešće su uznemiravali građane i provodili teror bacanjem eksplozivnih naprava ili miniranjima. Pakrački policajci su imali pune ruke posla pokušavajući spriječiti takva događanja. Iako su postojali rasporedi rada, radilo se po sedamnaest do dvadeset sati bez prekida, a odmora gotovo da nije ni bilo. Da se situacija zaoštrava bilo je jasno već 16. kolovoza kada su četnici pucali po Papuku…
Opći napad na Pakrac
U jutarnjim satima 18. kolovoza 1991. godine četnici su počeli s pripremama napada i postavili su barikade na Zukvi, u Kukunjevcu i u Šokačkim Kusonjama. Na tim barikadama je oteto više građana koji su završili u četničkom logoru smrti Bučje, a među njima je bio i tadašnji predsjednik HDZ-a općine Pakrac, dr. Ivan Šreter.
Izravni napad počeo je u točno 05,00 minobacačkom paljbom po sjevernom dijelu grada Krndiji, selu Prekopakri, ciglani u Filipovcu i po Dobrovcu. Četnici su očito dobro znali koja mjesta treba tući. Posebno su gađali raskrižja, ali su uglavnom promašivali. U to vrijeme u postaji je bilo svega dvadesetak policajaca, a na ostalim položajima prvog prstena obrane još samo dvanaest pa su pozvani svi koji su bili na odmoru da se jave u postaju i priključe obrani. Očekivao se i pješački napad koji je uslijedio u 07,00. Prvi su četnike ugledali dva policajca koji su bili kod projektnog biroa i dojavili da je, prema njihovoj procjeni, kod pravoslavne crkve okupljeno bar tristotinjak naoružanih “rezervista”. Zgrada općine i policijske postaje tada su se našle na udaru vrlo žestoke paljbe iz svih vrsta pješačkog naoružanja. Iz napadnutih objekata branitelji nisu uzvraćali vatru jer nisu htjeli trošiti streljivo s obzirom na to da nisu imali sigurne ciljeve, a dva policajca kod biroa koji su jedini dobro vidjeli četnike nisu se usudili pucati jer se u tom slučaju nikako ne bi mogli izvući prema postaji što bi značilo njihovo sigurnu smrt.
Srpski mještani “proslavljali pobjedu” kolom ispred crkva
Napadi su dolazili u valovima. Prvo je trajala dugotrajna žestoka paljba, zatim kratkotrajno petnaestominutno zatišje i ponovo jaka paljba. U 08,30 napadi su pojačani tromblonskim minama i raketama iz ručnih bacača, a dio projektila nije detonirao jer su četnici u žurbi i neznanju zaboravljali s projektila izvaditi osigurače. Nekako u to vrijeme branitelji su počeli uzvraćati paljbu, ali sa svega metkom ili dva jer je svaki u postaji imao samo tri stotine metaka, a oni koji su bili izvan postaje upola manje.
Istovremeno je u Prekopakri pokrenuta potpuna organizacija obrane. U zgradi škole osnovan je Krizni štab, a šumarijskim traktorima su zapriječeni ulazi u selo i organizirana je neophodna obrana, iako sa vrlo malo naoružanja. Iz Prekopakre je oko 13,00 u proboj krenulo dvadesetak branitelja. Napadi na postaju ponovo su intenzivirani u 16,30 i tada su napadači uspjeli polučiti jedini uspjeh toga dana. Četiri policajca koji su bili u zgradi općine morali su se povući prema zgradi tržnice zbog žestokog napada ručnim bombama i raketnim bacačima i zbog toga što su došli u poluokruženje višestruko brojnijeg neprijatelja. Pobunjenički zapovjednici pozivali su branitelje na predaju i “garantirali sigurnost”, a ispred pravoslavne crkve su brojni Srbi već proslavljali pobjedu plešući kolo i pjevajući o klanju Hrvata.
Dolazak pojačanja i totalno razbijanje četnika
U posljednji tren, pojavilo se pojačanje. Snage specijalne policije iz Zagreba, Bjelovara i Kutine stigle su u Prekopakru oko 18,30, a prije toga su razbile četnike u Gornjoj Obriježi i Batinjanima te zarobila minobacače kojima je Prekopakra gađana od 09,00. Dočekani su sa suzama radosnicama i velikim veseljem. Odmah su im se priključili domaći dragovoljci i kao vodiči ih poveli prema gradu u tri smjera: ulicom Rehakov sokak, preko rampe i preko Krndije. U selu je organizirana i priručna kirurška ambulanta u kojoj su kasnije zbrinjavani ranjeni specijalci, njih čak dvadeset i dvojica. Prvi žestoki sukob specijalci su imali kod Malog mosta gdje su ručnim bacačem uspjeli razbiti četničko mitraljesko gnijezdo koje je do tada zaprečavalo prijelaz preko mostova.
Neposredno prije toga svi su branitelji postaje iz prvog prstena obrane na zapovijed se povukli u zgradu postaje kako bi specijalci mogli nesmetano djelovati i da ne bi došlo do međusobnih okršaja. Specijalci su nezadrživo krenuli u daljnje borbe po gradskim ulicama i natjerali četnike u paničan bijeg. U tom bezglavom bijegu mnogi su odbacivali oružje te su ga zarobljene velike količine. Dio specijalaca krenuo je u odlučan progon neprijatelja, a dio je napao policijsku stanicu jer im je netko dojavio da su ju zauzeli “martićevci”. Branitelji su im preko radio veze poručili da prestanu s napadom, ali on je prestao tek kad su specijalci koji su bili u borbenom oklopnom vozilu došli do zgrade projektnog biroa i na postaji vidjeli hrvatski barjak. Tek tada su hrabri pakrački branitelji mogli odahnuti i početi se istinski veseliti pobjedi. Sukobi s pobunjenicima u Pakracu i vinogradima nastavljeni su cijele noći i pobjeda je bila potpuna. Već 20. kolovoza uspostavljen je novi sustav obrane grada koje je uspješno djelovao u kasnijim borbama.
