Braniteljska populacija i pandemija: Kako utječe na njih, i što oni čine da pomognu?
Pojava pandemije nezapamćene u modernoj povijesti izazvala je teške poremećaje u životnim navikama svih nas, i utjecala na zdravstveno stanje nacije ne samo zbog same bolesti i njenih posljedica, već i zbog psihičkih trauma koje nosi dugotrajna izolacija. No postoje i specifičnosti koje se odnose na braniteljsku populaciju, koja se već od prije nosi s traumama iz rata.
Autor: Mario Macan
Kao prvo, valja reći da su branitelji preko svojih udruga u velikoj mjeri posvećeni humanitarnom radu i pomaganju kod raznih katastrofa, što se posebno vidjelo u slučaju nedavnih potresa, no udruge su se snažno angažirale i u vezi pandemije. One su se odmah u početku angažirale na akcijama poput donošenja hrane onima koji iz raznih razloga nisu smjeli ili mogli izlaziti, ali i u sklopu civilne zaštite, kao redari, na prevoženju ljudi liječniku, i općenito u svim situacijama izazvanim pandemijom. Naravno, posebno su se angažirali oko pomoći bivšim suborcima koji su se zbog bolesti ili invalidnosti tijekom pandemije našli u potpunoj izolaciji.
No činjenica je da traume poput pandemije i potresa naročito utječu na one koji su već pogođeni PTSP-om, posttraumatskim stresnim poremećajem. Tako je Udruga djece poginulih i nestalih hrvatskih branitelja Domovinskog rata pokrenula projekt preko kojega su istražili utjecaj društvene izoliranost i promjene svakodnevnog stila života usred epidemije korona virusa na braniteljsku i stradalničku populaciju Domovinskog rata, a proveden je u dva kruga, u proljeće i ove jeseni, pa je vidljivo i kako se mijenjao odnos anketiranih prema mjerama i pandemiji.
Ovdje valja napomenuti da postoji i “sekundarna traumatizacija” koja je prisutna kod djece i supruga branitelja. Isto tako, branitelji su danas često dio starije populacije, i one kojoj je potrebna skrb ili liječnička njega, a uvođenje propusnica za prijelaz u drugu županiju su im značajno zakomplicirale život i donijele ne samo psihološke nego i posve konkretne životne probleme. A među njih spadaju i oni ekonomski – brojni branitelji koji su pokrenuli vlastiti biznis u vidu kakvog OPG-a ili u turizmu su se našli u ogromnim financijskim problemima, kao i oni koji su ostali bez posla. Sve to gomila stres, a to je zadnje što je nekom tko je obolio od PTSP-a treba.
Spomenuti projekt pokazao je da jedan dio osoba ne želi sam sebi priznati koliko je cijela ta vrlo stresna situacija oko Covida, dodatno zakomplicirana potresom, utjecala na njih, iako ponekad o tome razgovaraju unutar kruga ljudi od povjerenja – što je, opet, tipični za braniteljsku populaciju, naročito PTSP-ovce koji o svojim problemima ne vole razgovarati s ljudima “izvana”, izvan svog kruga, jer slijedom ratnog iskustva nemaju previše povjerenja prema okruženju. No zapaženo je da su to osobe koje će, uglavnom, reći “meni je dobro, drugima je puno gore” – i neće potražiti pomoć koja im je potrebna. A to može produbiti traume i pogoršati simptome.
Istraživanje je provedeno na 243 osobe, od kojih 146 žena i 97 muškaraca, u dobi od 20 do 78 godina. Oko polovice (48 posto) su bili članovi obitelji poginulih hrvatskih branitelja – dakle, uglavnom ratne udovice i ratna siročad, te članovi obitelji nestalih hrvatskih branitelja (šest posto): Ostalo su bili sami branitelji ili HRVI, te članovi njihovih obitelji. Kod onih koji spadaju u “članove obitelji”, gotovo polovica je tijekom rata izgubila jednog roditelja, uglavnom oca, a ostali bračnog partnera, ili u manjem broju dijete, brata ili sestru.
Pokazalo se da je pandemija ponegdje donijela i pozitivne promjene: Velika većina se zbog prorjeđivanja socijalnih kontakata okrenula obitelji, učenju novih vještina, i posvetila se stvarima za koje u “normalnim okolnostima” inače ne bi imali vremena, poput čitanja knjiga ili gledanja serija, a velik dio je počeo više cijeniti život, zdravlje, i međuljudske kontakte. Zanimljivo je da samo 2,5 posto tvrdi da je češće pilo alkohol u izolaciji. No čak šezdeset posto ispitanih su mjere poput zatvaranja, ograničenja kretanja i zabrane okupljanja podsjetile na ratno razdoblje.
Kao i u društvu općenito, i kod stradalnika Domovinskog rata – branitelja i članova obitelji poginulih – došlo je do potpune polarizacije oko percepcije cijele situacije s pandemijom. Oko polovice ispitanih smatrala je u prvom krugu istraživanja da je sve preuveličano i da nema razloga za paniku, druga pak polovica smatra da i te kako ima. U istom odnosu, otprilike pola – pola, jedni su smanjili socijalne kontakte na minimum, dok druga polovica i dalje živjela kao da se ništa nije dogodilo. No tijekom jesenskog istraživanja to se promijenilo, pa sad preko dvije trećine smatra da stvari nisu preuveličane i da postoji razlog za zabrinutost – a čak osamdeset posto je smanjilo socijalne kontakte!
Zanimljivo je i da je tijekom prvog, proljetnog zatvaranja većina imala povjerenja u stožer i nije mjere doživjela kao “zatvor” i ograničenje ljudskih prava, dok se u drugom zatvaranju, ove jeseni, to prilično promijenilo, u korist onih koji su mjere doživjeli kao narušavanje temeljnih ljudskih sloboda i prava, a povjerenje u stožer je znatno palo. Tri četvrtine je u ovom zadnjem, jesenskom zatvaranju reklo da im je socijalni život značajno narušen i da im nedostaju izlasci i druženja s prijateljima.
U jesenskom krugu je u istraživanje ušlo i pitanje o koloni sjećanja u Vukovaru – 73 posto je reklo da je održana prema epidemiološkim mjerama, dok je preostalih 27 posto smatralo da ju nije trebalo održati jer je sve prerizično.
Bitno je, međutim, da pandemija, po svemu sudeći, nije dovela do znatnog povećanja potrebe za psihološkom pomoći niti depresije kod stradalnika Domovinskog rata, ili bar ne veće nego što je to kod opće populacije. Naime, tijekom jeseni 69 posto ispitanih se izjasnilo da nema veću potrebu za psihološkom podrškom, dok je 31 posto reklo da im je psihološka pomoć potrebnija nego tijekom proljetnog zatvaranja. Isto tako, nema negativnih trendova niti kod obiteljskog života, pa 72 posto ispitanika negira povećane sukobe ili trzavice u obitelji nego tijekom proljetnog zatvaranja.
Sve to upućuje da se stradalnička i braniteljska populacija općenito dosta dobro nosi s traumatskim iskustvima koje donosi pandemija. Ipak, to ne znači da ne bi trebali tijekom pandemije slijediti određene smjernice koje olakšavaju nošenje s društvenom izolacijom. Naime, dulji boravak u izolaciji uvijek s vremenom utječe na psihičko zdravlje. Moguća je pojava tjeskobe te problemi sa spavanjem i koncentracijom. Također, nemogućnost obavljanja uobičajenih svakodnevnih aktivnosti i dulji boravak u samoizolaciji mogu dovesti do osjećaja dosade, usamljenosti i sniženog raspoloženja, a gubitak osobne slobode do frustracije i ljutnje prema onima koji su odredili mjere. Takav osjećaj bijesa se može javiti i prema onima koji se ponašaju epidemiološki neodgovorno. Kod onih koji se razbole ili im je propisana samoizolacija, može se javiti osjećaj stigmatiziranosti i odbačenosti društva.
Preporuke psihologa su – kao prvo, ograničiti čitanje vijesti na najviše pola sata dnevno, i to na vjerodostojne izvore, ne na one koji senzacionalistički šire strah i paniku, jer je to zadnje što braniteljima treba. Potom, dobra je ideja stare dnevne rutine i navike zamijeniti novima – onima koje je moguće upražnjavati u novonastalim uvjetima izolacije. Nekima se to čini nevažno, no dnevna rutina je, kažu stručnjaci, jako važna za održavanje osjećaja reda i svrhe.
Oni koji su u mogućnosti, trebaju svakako pomagati onima kojima je pomoć potrebnija i tako razvijati osjećaj korisnosti i ponosa: Kad se čovjek osjeća beskorisnim, puno lakše potone u depresiju i anksioznost. Veliki broj branitelja je odličan primjer društvu u pomaganju potrebitima. Isto tako, ne treba se ustručavati tražiti pomoć ako vam je ona potrebna.
Potom, važno je ostati u komunikaciji s osobama s kojima više ne možemo, zbog izolacije i mjera, uspostaviti fizički kontakt. U današnje vrijeme postoje razni načini virtualne komunikacije – preporuka je koristiti telefonske pozive i poruke, video pozive i društvene mreže kako bi se ostalo u kontaktu s drugima.
Isto tako, dobra je ideja, za one koji imaju kućnog ljubimca, provoditi više vremena s njim. Istraživanja su pokazala da je provođenje vremena sa životinjama odličan način emocionalne podrške. Provođenje vremena u kući je također mogućnost da se prestane s nezdravim prehrambenim navikama poput fast fooda i hrane sa štandova koja je nerijetko neizbježna u pauzi posla, te za zdravo kuhanje kod kuće. A višak vremena je dobro iskoristiti za vježbanje, te boravak na otvorenom kad je moguće.
Bitno je također koncentrirati se na ono što možemo napraviti, i prihvatiti da postoje stvari na koje ne možemo utjecati. Panika i katastrofična razmišljanja svakako ne pomažu, a najmanje briga oko stvari koje ne možemo promijeniti.
Bitno je nastojati živjeti u trenutku i posvetiti pažnju onome što je dobro u ovoj situaciji. Treba se zapitati: Što je najgore što se može dogoditi? Koliko je vjerojatno da se može dogoditi? Što bih savjetovao prijatelju u ovoj situaciji? I, naravno, uvijek treba zadržati smisao za humor. Terapijska vrijednost smijeha je neprocjenjiva.
Samoizolacija i karantena posebno teško padaju ranjivoj populaciji ratnih veterana i stradalnika koji su već prošli kroz traumatizaciju, kao i sekundarnu traumatizaciju kroz koju su prošle njihove obitelji. No najbitnije u svemu je da oni koji imaju bilo kakvih problema u nošenju sa situacijom koju su prouzročile mjere ili s emocionalnim stanjem općenito, potraže adekvatnu profesionalnu pomoć preko veteranskih udruga ili preko svog liječnika.
Autor: Mario Macan
