Branko Smrekar PROBUDI SE I BORI ZA ISTINU, PRAVDU I HRVATSKU

Uglavnom se opisuje kao akcija hrabrih pojedinaca koji iz moralnih razloga, unatoč riziku za vlastitu karijeru, odlučuju javno progovoriti o nezakonitim ili neetičkim ponašanjima nadređenih osoba iz svoje sredine.

Kako, unas nažalost, hrabrim, namjesto, priznato poželjnim, prijaviteljima nepravilnosti, pogrdno nazvanih zviždači, Hrvatski narod daje javnu potporu? Pasivno, gotovo nikako. Kao da se to njega ne tiče. Sramota.

Čudni smo mi svati. Kad je u pitanju izkazanje naše radosti zbog sportskih uspjeha naših velikana, skupi nas se i preko pola milijuna, ali kad trebamo javno poduprijeti potrebu poboljšanja uvjeta za razvoj sporta, dati potporu: roditeljima s djecom u invalidskim kolicima, potplaćenim zapisničarkama na sudovima ili nekoj drugoj ugroženoj skupini, poput tendenciozno otpuštenim radnicama u tvornicama, onda se ponašamo kao da nas nije briga, pasive se habere.

"Žalimo, suosjećamo, tugujemo, zgroženi smo, osuđujemo, iznenađeni smo, zatečeni…“, ali sve te osjećaje, prema vani, čuvamo kao svećenik ispovjednu tajnu. Jadno.

Sve me to podsjeća na davno, poslijeratno vrijeme, mišljenje jednog, visoko školovanog, vrhunskog stručnjaka za tehniku: „Sigurno je samo jedno, na ovaj se narod ne može računati“, što, u to vrijeme, nisam želio prihvatiti.

Kad bismo bili manje indolentni i kuražniji, javno bi štitili prijavitelje nepravilnosti i iskazivali svoje nezadovoljstvo brojnim drugim negativnostima. Takvim bismo ponašanjem imali više prijavitelja nepravilnosti, a manje njihovih tvoraca. Bilo bi nam bolje.

I većina „naših“ sredstava jadnog općenja, oprostite, „lapsus calami“, priopćavanja, umanjuju ili skrivaju naše kobnosti i strahote.

Tako se, primjerice, lopovluk, kao da je to dječja živahnost, a ne „nož u srce“ našeg naroda, opisuje kao:

„Uhvaćeni su s prstima u pekmezu“.

„Zamračili su velika novčana sredstva“,

„Zaigrali su se“.

"Ostalo im je među prstima“

„Nisu znali da je nečasna radnja grijeh“…

Većina tih medija uredno promovira i „vrle“ ispraznice naših čelnika:

„Neka institucije sistema odrade svoj posao.“

Neupućeni bi mogli postaviti pitanje: Da li su institucije sistema institucije vlasti ili institucije naroda?

Odgovor je na Hrvatskim biračima.

Prema svim statističkim pokazateljima EU, dosad se nisu iskazali.

Socijalno ugroženi, većina umirovljenika, blokirani, ovršeni, prezaduženi, nezaposleni i brojni drugi ugroženi i bezperspektivni, to najbolje mogu potvrditi.

Vlast ih podnipoštava. Nažalost, oni na izborima zaborave svoje jade i nasjedaju dokazanim političkim „ falschspilerima“, njihovim vidljivo lažnim obećanjima i sitnim predizbornim mrvicama.

Vrijeme je za svekoliko osviještenje naroda.

Sami odlučujemo o sebi, svojim najdražima i našoj domovini Hrvatskoj.

Tako nam Bog pomogao.

** Stavovi i mišljenja iznesena u kolumnama i komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta Uredništva Portala Dnevnih Novosti već isključivo mišljenje i stavove njihovih autora**