Časnik savjesti ili žrtva izdaje? Misterij pogibije u Konavlima

ADMIRAL KOJI JE ODBIO GRANATIRATI DUBROVNIK: Tajnovita smrt Krsta Đurovića

Krsto Đurović, crnogorski kontraadmiral rođen 1940. u Cetinju, ostao je zapamćen kao jedan od rijetkih visokih časnika Jugoslavenske ratne mornarice koji se usprotivio agresiji na Hrvatsku. Unatoč višedesetljetnoj karijeri u JNA, pokazao je moralnu hrabrost odbivši zapovijed za napad na Dubrovnik – čime je, vjeruju mnogi, potpisao vlastitu smrtnu presudu.

Časnik koji je odbio agresiju

Đurović je veći dio službe proveo u Hrvatskoj, kao podmorničar i zapovjednik flotile podmornica u Splitu. Krajem 1989. premješten je u Boku kotorsku gdje je preuzeo zapovjedništvo nad garnizonom JNA u Kumboru.

Prema riječima umirovljenog generala HV-a Nojka Marinovića, još u ljeto 1991. Đurović je, svjestan nadolazeće agresije, tražio razrješenje i odlazak iz JNA. “Rekao mi je da je cijeli radni vijek proveo u Hrvatskoj, da mu je supruga Hrvatica, a sinovi s obiteljima žive u Hrvatskoj te da, dok je on zapovjednik, Hrvatska neće biti napadnuta”, prisjetio se Marinović.

Slične dojmove prenio je i tadašnji dubrovački gradonačelnik Petar Poljanić, koji je Đurovića posjetio u Herceg-Novom neposredno prije početka sukoba. U prisutnosti nepoznatog čovjeka koji je sve slušao, Đurović je bio suzdržan, no na kraju mu je tiho rekao:

“Dok sam ja zapovjednik VP Boka, možeš biti siguran da ni jedna granata na Dubrovnik pasti neće.”

Poljanić je kasnije svjedočio da je Đurović nakon toga nekoliko dana bio u svojevrsnom pritvoru, ali je potom vraćen na dužnost – na kojoj je ostao samo dva-tri dana prije nego što je poginuo.

Kobna zapovijed i posljednji let

Početkom listopada 1991. Đurović je kao zapovjednik južnog pomorskog sektora dobio zadaću uspostaviti kontrolu nad strateški važnim pravcem od Trebinja prema Boki kotorskoj. Postrojbe JNA 5. listopada zauzele su Konavle, a nakon toga dobio je nalog da nastavi napredovati prema Platu, ključnom za opskrbu kasarne na Prevlaci.

Đurović je odbio izvršiti zapovijed, smatrajući da je riječ o agresiji na Hrvatsku. Tog istog dana s Prevlake je helikopterom poletio prema Moluntu. Nije planirao letjeti, već je u posljednji trenutak zamolio general-potpukovnika Jevrema Cokića za mjesto u letjelici. To je bio njegov posljednji let.

Sumnjive okolnosti i zakulisne igre

Prema službenom priopćenju Saveznog sekretarijata za narodnu obranu (SSNO), helikopter gazela pogođen je i srušen 05. listopada 1991. u 15:15 sati. Đurović je smrtno stradao, dok su Cokić i članovi posade preživjeli s ozljedama.

Međutim, svjedoci navode drukčije. Helikopter se pojavio iznad položaja crnogorskih rezervista kod sela Popovića u Konavlima, teturao u zraku i srušio se u vinograd. Nije se čuo pucanj, a u tom području nije bilo hrvatskih snaga, što je odmah izazvalo sumnju u službenu verziju.

Hrvatske su vlasti odbacile optužbe da su njihove postrojbe oborile letjelicu, pozivajući se na podatke obavještajnih službi. Upozoreno je na neobičan presedan – dok je inače u ratu strana koja obori neprijateljski helikopter sklona hvaliti se time, a pogođena strana to poricati, ovdje je bilo obratno.

Dodatne sumnje potaknula su svjedočenja da je Đurović bio protiv napada na Hrvatsku. Bivši crnogorski ministar vanjskih poslova Nikola J. Samardžić kazao je da ga je Đurović desetak dana prije napada posjetio u Kotoru i ogorčeno izjavio da nikada neće sudjelovati u ratu protiv Hrvatske. Samardžić je kasnije obavijestio hrvatskog diplomata Hrvoja Kačića da su admirala smaknuli pripadnici JNA, ali ga je upozorio:

“U javnosti to ne smijemo spominjati jer su neki neposredni svjedoci tog događaja već nasilno ubijeni.”

Brutalno premlaćivanje i smrt

Prema informacijama koje su stigle do Hrvatske vojske, Đurovićev helikopter se nakon vrludanja uspio spustiti u Konavlima, oko 150 metara od Vukobratovih staklenika. Vojnik JNA koji je prvi stigao na mjesto nesreće zatekao je Đurovića živog, s tek ogrebotinom na čelu, ali u besvjesnom stanju.

Prema istim izvorima, pripadnici sigurnosne službe JNA brutalno su ga pretukli zbog odbijanja zapovijedi za napad na Hrvatsku. Preminuo je od posljedica teškog batinanja. Marinović je svjedočio da hrvatske snage toga dana nisu ni vidjele ni djelovale protiv ikakvog helikoptera u području Konavala.

Prikrivanje istine i posljedice

Vojni vrh odbio je provesti istragu, a vodstva tadašnje SFRJ i Crne Gore nastojala su prikriti okolnosti Đurovićeve smrti. Hrvatski diplomat Hrvoje Kačić javno je problematizirao šutnju Haškog tribunala, ističući da nije istražena uloga tadašnjeg srbijanskog vodstva, unatoč tome što je službeni dopis Vlade Srbije od 5. listopada 1991., potpisan od strane tadašnjeg premijera Dragutina Zelenovića, pokazivao da je agresija na Hrvatsku bila odobrena od beogradske vlasti.

U kasnijim godinama Đurovićeva obitelj vodila je pravnu borbu za stanarska prava u Splitu. Presudom iz 2002. godine sud je odlučio u korist njegove supruge, uz svjedočenja Petra Poljanića i Nojka Marinovića koji su potvrdili Đurovićevo humano držanje u ranim danima rata.

Čak je i ratni crnogorski premijer Momir Bulatović u svojoj knjizi Pravila ćutanja amnestirao hrvatsku stranu, ističući da se vjerojatno radilo o “prijateljskoj vatri” – iako je ostalo otvoreno pitanje je li riječ o pogrešci ili namjernom činu.

Naslijeđe časnika koji je odbio agresiju

Smrt Krsta Đurovića i danas ostaje jedna od najmračnijih i najzagonetnijih epizoda početka opsade Dubrovnika. Njegova moralna odluka da ne sudjeluje u napadu na Hrvatsku svjedoči da su i u redovima JNA postojali ljudi koji su imali snage suprotstaviti se agresiji.

Priča o Đuroviću podsjeća na cijenu koju su pojedinci platili jer su se usprotivili beogradskom ratnom planu i pokazali da ni u najtežim vremenima nije nestala ljudska savjest.