Čestitka u Australiji uz Thompsona !
Vjerojatno znate da sam od 1992. do 2000. svake godine bio u Australiji. O tome sam napisao i knjigu „Pronađena polovica duše“), Zagreb, 2002.Puno lijepih uspomena me veže za naše ljude tamo. Puno prijatelja imam među tamođnjim Hrvatima. Zato me je posebno obradovala čestitka koju je danas objavio Hrvatski radio Melbourne:
Rođendanska cestitka Akademiku Josipu Pečariću,8. rujan 2019.
Ovih dana naš velikan svijetskog glasa Akademik Josip Pečarić proslavio je svoj 71 rođendan. Kako je samo predivno poznavati našeg Akademika Josipa, našu PONOSNU BOKU KOTORSKU, gdje svaki kamen govori Hrvatski kako reče, gdje naši mnogi ponosni Hrvati sa tih Hrvatskih prostora, su naš uzor svakom domoljubnom Hrvatu i Hrvatici na ovim prostorima Južnoga Križa Australije i Novog Zelanda..
Poštovani Akademiče Josipe, velika ti tvala na svim dobročinstvima na kojima neumorno radiš, oslobađajući našu ponosnu nikad pokorenu Hrvatsku povijest, Hrvatski narod.
Ti si uzor svakom Hrvatu, koji voli svoju domovinu Hrvatsku, ma bilo gdje mi pribitavamo..
Pa prigodom tvog 71. rođendana, mi sa Hrvatskog radio programa Melbourna 3 zzz fm, upućujemo ti sve najljepše čestitke i zahvale, da nas sa svojim djelima i dalje vodiš ka konačnom cilju, na oslobađanju Hrvatske istine..
Bog vas dragi blagoslovio i poživio, kao š vasu cijenjenu obitelj uz prekrasnu pjesmu od Marka Perkovica Thompsona – E moj narode..
Urednik i voditelj Hrvatskog radia Melbourne.
Petar Gelo
Zapravo sam neovisno od toga ovih dana nekako povezan s Hrvatima Australije. Radim na knjizi “Josip Šimunić I ‘Za Dom spremni” – knjizi o velikom nogometašu I domoljubu rođenom u Australiji. Posjeta Australiji bila je povezana uz pozi Australije da se kao istaknuti znanstvenik preselim u Australiju, a ovaj rošendan je protekao uz spoznaju da sam zapravo ruski znanstvenik. Na radost i veselje hrvatskih vlasti koji nisu ni prstom maknuli da ne budem više na Zagrebačkom sveučilištu gdje je rektor čovjek koji je po mom mišljenju sramota tog sveučilišta. A problem je bio to što sam Peticijom ZDS branio Thompsona i “Bojnu Čavoglave. Ali eto u Melbourneu su na Hrvatskom radiju za moj rođendan naši ljudi mogli slušati – Thompsona.
Hvala našima na tako lijepoj črstitci.
Ja im šaljem predgovor spomenute knjige koju je napisao poznati australski Hrvat koji je danas hrvatski veleposlanik Tomislav Bošnjak. Mislim da će se iz ovog teksta vidjeti I zašto su u Australiji željeli da dođem živjeti tamo, i zašto je političarima i ne samo njima u Hrvatskoj đžao što se to nije ostvarilo, a I zašto ruskom sveučilištu RDNT nije krivo što su hrvatski političari postigli da se svi moji radovi na Scopusu, a nije ih malo, vode na njihovo sveučilište, a ne mna neko sveučilište u RH.
Još jednom, dragi prijatelju Petre, HVALA I Tebi I svim prijateljima u Australiji.
PRILOG:
LAKO SE RAZUMIJU JEZIK DOMOVINE I JEZIK DIJASPORE KAD JE SRCE TUMAČ
(Predgovor knjige Josipa Pečarića „Pronađena polovica duše“)
Nešto prije osam sati navečer zazvonio je telefon.
- Croatian National Congress Information Office, can I help you?
Da, can we speak Croatian?
Da, izvolite, ovdje Informativni ured Hrvatskoga narodnog vijeća.
Trebam Tomislava Bošnjaka.
Ja sam, izvolite.
Ja sam Josip Pečarić, danas sam došao u Melbourne iz Zagreba i nalazim se na Sveučilištu LaTrobe. Rekli su mi u Zagrebu da s Vama kontaktiram kad dođem u Australiju. Možemo li se sastati?
To mi je bio prvi kontakt, prije deset godina s prof. dr. sc. Josipom Pečarićem, matematičarom, koji je tada gostovao kao znanstvenik na Sveučilištu LaTrobe. Od tada je Josip Pečarić postao i redoviti član HAZU. Međutim, njegova ostvarenja u znanosti nisu razlog što smo od toga prvog telefonskog razgovora do danas ostali u kontaktu, katkad češće, a katkad i s dužim intervalima.
U ovom predgovoru ne namjeravam obrađivati pojedinačne tekstove ili njihov materijalni sadržaj, nego radije ističem ono što knjiga predstavlja i njezino značenje u odnosima između domovinske Hrvatske i raseljene Hrvatske.
Već prilikom našega prvog susreta bio sam ugodno iznenađen Josipom Pečarićem kao sugovornikom. Govorio je vrlo izravno, jednostavnim logičnim slijedom, a uz to je bio i vrlo dobro informiran o događajima, kako iz prošlosti, tako svakodnevnim, iako je to bilo vrijeme kad je svaki dan donosio svu silu novosti. Možda su moji dojmovi bili tako pozitivni jer se pokazalo da Pečarića ne mogu svrstati u okvire nejasnih stereotipiziranih predodžbi koje sam imao u podsvijesti o tome kakav bi "trebao biti" prof. matematike. A možda je to bilo zbog njegova izravnog i jednostavnog načina izlaganja čak i složenijih misli i argumenata, po čemu se razlikovao od od načina komuniciranja i diskursa koji smo mi u dijaspori "navikli"slušatio od ljudi iz dijaspore došli u Republiku Hrvatsku,
Iskustva mnogih nas koji smo došli u Republiku Hrvatsku, a i mnoga iskustva Hrvata iz domovine u dodirima s Hrvatima u dijaspori govore da smo unatoč istim početcim i velikim sličnostima, stekli i neka različita iskustva, te pod utjecajem okoline počeli stjecati drugačije navike, pa i oblike istražiavanja i komuniciranja. Josip Pećarić je u tom smislu bio drugačiji od većine onih koji su tih dana iz domovine posjećivali hrvatske zajednice u Australiji. Jedan mi je naš zajednički prijatelj, nakon upoznavanja s Pečarićem rekao "je li on zaista sada došao iz Hrvatske? Pa, on govori kao emigrant" Možda će netko tko emigraciju općenito doživljava kao sredinu iz koje proizlaze same negativnosti, htjeti izvesti neko pejorativno značenje iz ove ilustracije. Međutim, naš je uzajamni prijatelj na taj način izrazio svoju ocjenu neposrednosti načina i slaganje sa sadržajem onoga što je Pećarić govorio.
Tijekom zadnjih deset godina Josip Pečarić je nekoliko puta posjećivao Australiju, gdje zaista uživa velik ugled u znanstvenim krugovima. Na samom početku našeg poznanstva upoznao sam i neke od Pečarićevih suradnika sa Sveučilišta LaTrobe i bilo mi je vrlo ugodno čuti njihove "pohvale na račun znanstvenih i radnih sposobnosti jednog Hrvata. Tako mi je jednom prilikom voditelj projekta na LaTrobeu slikovito rekao da je Pečarić nevjerojatan i da će zbog njega morati unajmiti najmanje još jednu tipkačicu, zato što svaki dan stvara toliko novoga da postojeće pomoćno osoblje nije dovoljno za praćenje svih njegovih radova. Kad sam ga upitao šali li se, odgovorio mi je da je "mrtav ozbiljan" ("dead serious"). Pitao sam dalje radi li se o radovima koje je Pečarić pripremio ranije i donio sa sobom, a ugledni mi je gospodin odgovorio da su možda neki radovi djelomično pripremani ranije, ali da su u pitanju radnje koje su nastale za vrijeme Pečarićeva boravka na La Trobe I da zato misli da Pečarić svojevrstan fenomen na svom području matematike. .Takva reputacija jednog Hrvata u australskim znanstvenim krugovima sigurno je godila Hrvatima u Australiji, iako se vjerojatno ni jedan od njih nije razumio u Pečarićevu užu specijalnost.
Međutim, da Pečarić za vrijeme svojih boravaka u Australiji nije razvijao i svoje odnose s Hrvatima koji žive u Australiji i sudjelovao aktivno u njihovu javnom životu, ostao bi samo upamćen od nekih kao zanimljiv znanstvenik iz Hrvatsko toj) je ostavio iznimne dojmove na svoje australske suradnike.
Pečarić je u Australiji sudjelovao, pa čak i govorio na demonstracijama, javnim zborovima, posjećivao priredbe, domove i župe, pisao u glasilima hrvatske zajednice, nastupao na hrvatskim radioprogramima, sudjelovao u javnim raspravama. Općenito govoreći, provodio je sve svoje slobodno vrijeme družeći se s Hrvatima i sudjelujući u životu i radu tih ljudi, Hrvati koji su s njim dolazili u kontakt, uvijek su imali osjećaj da ih sugovornik cijeni i da im uzvraća na primjeren način, Bilo je jasno da se Pečarić dobro osjeća u hrvatskoj sredini i da se njegovi sugovornici iz te sredine dobro osjećaju u njegovu društvu i to ne samo kad su prihvaćati mišljenja i ocjene koje je on izražavao (što je bilo često), nego i onda kad se nisu slagali i kad su zagovarali različite stavove.
Točno je da su dijelovi onoga Sto je Pečarić imao reći nekad nailaziti na neslaganje i kod nekih njegovih sugovornika iz australske hrvatske zajednice, ali neslaganje nije nikada značilo nckomuniciranje, Naprotiv, predstavljalo je poziv i izazov na daljnju komunikaciju i raspravu, Vjerojatno se u tom načinu, u toj "kemiji" do koje je došlo, dobrim dijelom zaslugom samog Pečarića, krije najveći razlog njegove popularnosti i prihvaćenosti kod Hrvata u Australiji. Međutim, ovi aspekti ilustriraju i odnos Hrvata iz Australije (a i iz drugih dijelova dijaspore) prema hrvatskim temama i pitanjima i njihov živi interes za sve što utječe na življenje Hrvata (ma gdje se nalazili): od vrednovanja povijesnih zbivanja, do današnjice i budućnosti.
Iako boravim u Hrvatskoj već deset godina, održavam česte i bliske veze s velikim brojem prijatelja i suradnika u Australiji i na taj način sam informiran o ugledu koji je Josip PeČarić, radi svoje spremnosti na komunikaciju, dijalog i uvažavanje, stekao u danas najdinamičnijoj hrvatskoj zajednici izvan Republike Hrvatske. Pa kad on piše u ovoj knjizi da je kod Hrvata u Australiji pronašao drugu polovicu sebe, može se bez pretjerivanja kazati da su susreti s Pečarićem pomogli mnogim Hrvatima u Australiji da bolje i aktualnije počnu pronalaziti i upoznavati svoju "drugu polovicu", odnosno onaj dio hrvatstva koji je živio i razvijao se u domovini u onom vremenu kad ona nije bila slobodna i samostalna.
Mnogi procjenjuju da se oko jedne polovice svih živih Hrvata u svijetu danas nalazi na području hrvatske države, a druga polovica da je razasuta kako u susjednim državama tako u raznim bližim ili daljnjim dijelovima svijeta. Do stvaranje hrvatske države, te dvije polovice hrvatskog naroda postojale su odvojene jedna od druge i u toj se činjenici nalaze objašnjenja za mnoga uvjerenja i predrasude koje u domovini postoje o dijaspori i obratno. Pečarićeva knjiga, neovisno o pojedinim tekstovima, živo ilustrira brojne aspekte procesa ponovnog upoznavanja koji je sličan ponovnom upoznavanju braće razdvojene u mladosti kad se ponovno sretnu dugo godina kasnije. Treba se nadati da će taj proces ponovnog upoznavanja kroz sve intenzivnije interakcije uzeti maha i da će se sva razdvojena braća, na svim stranama svijeta sve više zbližavali, ako ne uvijek u fizičkom, onda u duhovnom smislu. Također se treba nadati da će iz tog procesa ponovnog upoznavanja i zbližavanja razdvojeni dijelovi hrvatskog naroda crpiti duhovnu snagu i nadahnuće za suočavanje sa stvarnostima i izazovima svijeta gospodarskih i političkih integracija i da će odlučiti da ih više nikad nitko ne razdvoji, na način na koji su do sada bili razdvojeni.
Preduvjet za ostvarenje tako visokih ideala svakako je komunikacija, dijalog, uzajamno uvažavanje i uklanjanje predrasuda, a Pečarićeva knjiga pokazuje da je moguće uspostaviti takav odnos uzajamnosti s dijelovima hrvatskog naroda koji žive u dijaspori. Treba se samo malo potruditi i biti iskren u svojim nastojanjima. Josip Pečarić je svakako ulozio trud, a njegova iskrenost je kod Hrvata u Australiji neupitna.
Tomislav Bošnjak1
__________
' Tomislav Bošnjak bio je Glavni tajnik HNV-a, Glasnogovornik hrvatskih zajednica u Australiji (posebno za vrijeme kampanje za priznanje RH), urednik Hrvatskog tjednika iz Melbournea, urednik Hrvatskog vjesnika , također iz Melbournes, itd. Od dolaska u Hrvatsku bio je Pomoćnik ministra vanjskih poslova, Generalni konzul RH u Torontu, Veleposlanik RH u Teheranu...
8.9.2019. u 7:42, Petar Gelo je napisao/la:
Postovani prijatelju Akademice Josipe,
Velika ti hvala na vrlo vaznim informacijama koje mi dostavljas,a mnoge koristim za nase Hrvatske programe..Veceras na radio cu objaviti vasu Rodjendansku cestitku.
Puno srece,zdravlja i veselja,
Pozdrav.
Vas Petar Gelo
