Cijeli je dan sjedila uz telefon čekajući tatu za rođendan, ali nije ga dočekala: Priča o Marku Ribičiću

Trideset i dvije godine od sloma obrane Vukovara, još uvijek postoje priče o poginulim i nestalim braniteljima koje nikada nisu ispričane, a mnogi od njih će nepravedno ostati zakinuti za dio sjećanja koji su svojom žrtvom zaslužili dobiti. Jedna od takvih priča, do danas, bila je priča o vukovarskom heroju Marku Ribičiću – Nediljku.

Marko Ribičić rođen je dana 11. studenoga 1951. godine u Virovitici kao najstariji od troje djece Filomene rođ. Juričić i Ivana Ribičića. Njegovi su se roditelji, iz Dalmacije, u potrazi za poslom i boljim životom, preselili u Viroviticu, a potom u selo Čakovci, danas naselje u općini Tompojevci, u Vukovarsko-srijemskoj županiji. 

U Čakovcima je Marko završio osnovnu školu, a ondašnjim je prijateljima i susjedima ostao poznat pod svojim krsnim imenom – Nediljko, jer tako su ga tamo nazivali. Srednjoškolsko obrazovanje završio je u Tekstilnoj školi u Vukovaru, nakon čega je otišao na odsluženje vojnog roka u bivšoj državi, u Zagreb, u tadašnju tzv. "Maršalku", danas Vojarna Prve gardijske brigade "Tigrovi" – Croatia, VES vojna policija. Po povratku iz JNA zaposlio se u vukovarskoj tvornici tekstila VUTEKS, gdje je radio sve do početka ratnih sukoba.

Predan i požrtvovan suprug i otac

Godine 1974. Marko se oženio s Gordanom Vučenović, a ona im je godinu dana kasnije rodila prvu kćer Danijelu, a potom 1979. i drugu, Marijanu, danas poznatu hrvatsku odbojkašicu i olimpijku. Oni koji su Marka dobro poznavali prisjetit će se kako je bio strastveni navijač Hajduka, da je volio slušati Mišu Kovača, a more je bilo njegova posebna ljubav. U slobodno vrijeme, pamte,  rekreativno je rado zaigrao nogomet, no smisao njegovog života, bila je obitelj.

Foto: Privatni arhiv

Vrijedan i radišan, Marko je sa suprugom Gordanom kupio kuću u nekadašnjoj Prvomajskoj ulici u Vukovaru i baš kad su je obnovili i napokon počeli uživati u plodovima svoga rada, njihovu je obiteljsku sreću zauvijek prekinuo vihor rata.

Gordana Ribičić sa sjetom je rekla: "Marko i ja smo radili u suprotnim smjenama, on u Vuteksu, ja u borovskoj tvornici, u pogonu Poly na Kudeljari, pa bi nakon posla oboje žurili kući preuzeti brigu o djevojčicama. Doista, bio je divan otac, potpuno posvećen djeci. Svaki slobodan trenutak koristio je za rad na kući, sve je znao raditi sam – zidariju, keramiku, moleraj… I baš kad smo je potpuno preuredili, počelo je zlo… On se odmah priključio prijateljima i susjedima na dežurstvima i nenaoružanim stražama, a potom je otišao na položaj…"

Kći je uzalud čekala da je nazove…

Markova starija kći Danijela Čevra, od 1995. godine djelatnica MUP-a i braniteljica, s tugom je ispričala: "Početkom kolovoza ’91. s ostalom djecom koja su u nekoliko autobusa otišla na more, otišle smo i sestra i ja.  Mi smo išle same, bez roditelja, pa kad su se druga djeca vraćala u Vukovar, nama tadašnji direktor Dječjeg sela u Promajni nije dopustio, jer smo bile bez pratnje. U rujnu, pridružila nam se mama, a kratko nakon nje, došao je i naš tata, kako bi se uvjerio da smo dobro. Ostao je samo dva dana i odmah se vratio u Vukovar, iako smo ga molile da ostane… To je bio posljednji put da smo ga vidjele…"

Foto: Privatni arhiv

Gordana Ribičić nastavlja: "Početkom rujna, Marko je došao kući i rekao – 'Ženo ideš obići djecu!' Ni danas ne znam ime čovjeka koji me je kroz kukuruze izvezao iz grada i odvezao na vinkovačku željezničku stanicu, žao mi je zbog toga, voljela bih mu se zahvaliti. Otišla sam samo s jednom torbom i presvlakom, mislila sam kako ću se odmah vratiti kući. Dana 9. rujna '91., iznenada, došao je i Marko. Ostao je samo dva dana i vratio se u Vukovar, bez nas… Nekoliko tjedana kasnije, dana 3. listopada uspio se javiti telefonom i rekao kako će zvati i sutra jer je Danijeli sljedeći dan bio rođendan, pa je zamolio da ona bude pored telefona da joj može čestitati. Cijeli je dan prosjedila uz telefon čekajući da je tata nazove, nije se pomaknula… Nije ga dočekala…"

Bio je častan čovjek, čovjek od riječi…

Markov zapovjednik i ratni suborac Tomislav Skrbin, o Marku je rekao: "Marko Ribičić je bio u mome vodu, u desetini kojom je zapovijedao Siniša Koch. S njim su bili i Damir Koch, Ivica Beinrauh, Miroslav Beinrauh… O Marku mogu reći samo sve najbolje. Bio je častan čovjek, čovjek od riječi, osoba na koju si se mogao osloniti, iskreni domoljub. U rujnu je otišao obići svoju obitelj koja je bila na moru i kad se uvjerio kako je s njima sve u redu, vratio se natrag, ponovo braniti svoj dom. Samo to već puno govori o njemu, malo ih se vratilo od onih, koji su u rujnu izašli iz Vukovara…"

Miroslav Beinrauh, dodat će: "Marko je bio vrlo zanimljiv čovjek, pun energije, topao, meni najdraži od svih. Nosio je šešir s podignutim obodom i uvijek je bio dobro raspoložen, čudo od čovjeka, u svakom smislu, ne znam što ga je tako držalo. Kad bi mu obod na šeširu bio spušten, značilo je da je zabrinut ili tužan, ali to bi kratko trajalo. Svoju je obitelj obožavao, a zbog djevojčica koje su otišle na more samo u majicama s kratkim rukavima, probio se kroz kukuruze kako bi im odnio toplu odjeću i kroz par dana se odmah vratio. U mojim patnjama, kad se prisjećam svojih suboraca, uvijek mi Marko prvi padne na pamet. Bio mi je posebno drag…"

Ljiljana Koch, supruga Markovog zapovjednika desetine Siniše Kocha koji poginuo dana 6. studenog 1991., istog dana kad je i Marko ranjen, prisjetila se kako je Marko, dok je ona sa sinom još uvijek bila u Vukovaru, često dolazio k njima: "Iako se već naveliko pucalo, Marko je bio uvijek, ali baš uvijek, nasmijan i pozitivan… To je u ono vrijeme bilo utjeha, ulijevalo mi je nekakvu nadu, sigurnost…"

Živ je dočekao slom obrane grada, ali…

Prema iskazu preživjelih svjedoka, dana 6. studenog 1991. godine, na položaju Desna Supoderica već je vladalo rasulo. Desetkovani i slabo naoružani branitelji očajnički su pokušavali obraniti položaje, no prinuđeni su povlačiti se pred neprijateljem koji je sve više napredovao. Dio branitelja povukao se u naselje Boško Buha, dio prugom prema centru grada, a neki od njih, prema Osnovnoj školi Drugi kongres KPJ. Miroslav Beinrauh već je prije bio ranjen, toga je dana poginuo Siniša Koch, a Damir Koch i Marko Ribičić bili su ranjeni.

U sačuvanoj bolničkoj evidenciji ostat će zabilježeno kako je Marko Ribičić dana 06. studenoga 1991. u 15.10 sati zaprimljen u bolnicu s teškom ozljedom oka i zadržan na bolničkom liječenju.

Foto: Privatni arhiv

U vukovarskoj ratnoj bolnici Marko Ribičić živ je dočekao slom obrane grada, no nakon ulaska u bolnicu pripadnika tzv. JNA i srpskih paravojnih jedinica, zarobljen je i s ostalim braniteljima i ranjenicima deportiran na stratište Ovčara, gdje su mučeni, a potom strijeljani i zakopani u masovnoj grobnici.

Gordana Ribičić kroz suze je ispričala: "Ne sjećam se više kako smo saznali da je Marko ranjen. U tom sam se trenutku obradovala, mislila sam kako je sad siguran u bolnici i da će ga s ranjenicima izvesti van. Nakon što smo saznali da je Vukovar pao te da je veliki broj branitelja i civila završio u logoru, mislili smo da je i Marko tamo odveden. Pisala sam Crvenom križu, tražila ga, a onda sam u siječnju 1992. dobila odgovor da se Marko nalazi u zatvoru u Nišu, čak su naveli i broj pod kojim je zaveden".

Foto: Privatni arhiv

"U Bosni i Hercegovini rat još uvijek nije počeo, pa sam preko BiH otišla u Srbiju, u Niš, potražiti svoga supruga. Primili su me i nakon što sam morala pričekati, otprilike dva sata, jedan se oficir vratio i rekao mi kako nemaju zatvorenika pod tim imenom i prezimenom. Nakon toga, odlazila sam na sve razmjene s njegovom slikom, obilazila ljude koji su izašli iz drugih logora, nada me je održavala na životu".

Foto: Privatni arhiv

Držala sam u ruci njegovu ključnu kost

A onda sam dobila poziv za prvu identifikaciju, pa potom i drugu, obje sam odbila prihvatiti. Radilo se o tome da su mi pokazali stvari koje ja jesam prepoznala, dječje naušnice, Markovu olovku, specifičnu s digitron satom, ali bez DNA nisam mogla prihvatiti činjenicu da je to on. Nadala sam se, ma koliko je to malo bilo vjerojatno, kako je te stvari netko drugi uzeo i da nečiju tuđu ključnu kost držim u ruci… Sve dok me nisu pozvali i treći put. Dana 05. veljače 1998. godine, DNA metodom potvrđeno je da su ovi ekshumirani posmrtni ostaci Markovi… Naša mlađa kći Marijana, ni danas, nakon svih ovih godina, ne može se pomiriti s tim da se njen otac nikada više neće vratiti… Marku je oduvijek bila želja jednom se vratiti u rodni kraj svojih roditelja, koji su bili iz Šestanovca… Nažalost, nismo mislili da će to biti ovako… Zato smo ga pokopali ovdje…"

Foto: Privatni arhiv

Dana 10. veljače 1998. godine Marko Ribičić pokopan je u Splitu, na Gradskom groblju Lovrinac. Kada je nakon ulaska pripadnika tzv. JNA i četnika u vukovarsku ratnu bolnicu zarobljen kao ranjenik, a potom mučki pogubljen na stratištu Ovčara, Marko Ribičić sin, suprug i otac, imao je četrdeset godina.

Marko, nismo te zaboravili.