ĆIPE PODIJELIO SVOJA SJEĆANJA NA PAD BOROVA NASELJA: “Znali smo da nas čeka krvavi križni put”

Stipo Mlinarić Ćipe podijelio je na Facebooku svoja sjećanja na posljednje dane prije pada Borova Naselja. Njegov status u kom opisuje kako je to izgledalo i što su planirali prenosimo u cijelosti:

U potrazi za genijalnim planom

Život branitelja dva dana prije pada Borova Naselja je prava pustolovina s nezamislivim scenarijima. Već smo pokupili civile iz ulica i poslali ih u kombinat Borovo, i ta naša posljednja misija je gotova. Proces pada više ne možemo zastaviti ali još smo u igri, i neke stvari još možemo kontrolirali. Još uvijek donekle odlučujemo o vlastitoj sudbini. Počinjemo razmišljati što ćemo sada sa samim sobom. Predaja nam nije bila opcija. Pretpostavili smo da nas čeka krvavi križni put. Od ovoga časa za nas više nema borbenih zadataka, i samo razmišljamo o spašavanju vlastitih života. Pomalo se rastajemo i razilazimo, kako bi sami sebi povećali šanse da barem netko od nas preživi. Tako, nas 6 iz Turbo voda: Jugec, Neno, Pop, Janko, Denis i ja dolazimo na genijalnu ideju. Obiteljske kuće u Slavoniji su često imale trap – uređenu ukopanu jamu u zemlji veličine i oblika grobnice u koju se smještao krumpir. Odlučujemo da ćemo ući u trap i pustiti četnike da nas prođu, što će se posve sigurno zbiti vrlo brzo, jer su tada bili od nas udaljeni svega nekih 200 metra. A potom bi iz njega izišli tijekom iduće noći i krenuli za Vinkovce. Zar nije genijalna ideja?

Rekli smo preostalim živim pripadnicima Turbo voda kakav nam je plan i pozdravili smo se s njima. Uskačemo u trap nas šestorica, kačimo ručnu bombu za krov od te male kućice, vežemo pecaroški najlon za osigurač bombe koje smo izravnali i stavljamo daske iznad naših glava u tom grobu. Povlačimo najlon i bomba eksplodira te komadi crijepa i prašine padaju po tim daskama iznad naših glava. To smo htjeli tako da im trap ne privuče pažnju. Šćućureni jedan do drugoga s puškama u rukama okrenutim prema gore, prema daskama. Tako smo par sati bilu u mrtvoj tišini, pucnjava i granate čuju se svakih par sekundi. Više ne znamo jesu li došli do nas, do Kozaračke ulice i kuće obitelji Tićac gdje smo bili skriveni.

Nema razgovora, nema pušenja samo napetost hoće li netko pomaknuti te daske. Osluškujemo svaki šum i stišćemo kalašnjikove u rukama. Onaj tko bi pomaknuo daske ne bi dobro prošao. Dočekalo bi ga iznenađenje u obliku 6 cijevi repetiranih kalašnjikova.

Nakon par sati grobne tišine Jankus počinje lagano kašljati. Rukama mu pokazujemo da se suzdrži. Ali on ne prestaje. Zar da poginemo radi njegovog glupog kašlja?

Najradije bih ga u tom trenutku udario kundakom u glavu ali nema mjesta jer smo nagurani kao sardine. Ali njegov kašalj počinje biti sve češći. U roku nekoliko minuta i mi ostali počinjemo polako kašljucati. I nije nam jasno zašto? Ali vidimo da ovo neće biti dobro. Tko bi takvo što predvidio?

Dogovaramo se rukama da moramo van jer će nas kašalj odati. Ali u problemu smo jer ne znamo jesu li četnici u dvorištu ili se još bore s praznom ulicom. Ipak sve više vidimo da je daljnji ostanak nemoguć, pa odlučujemo riskirati i izići pa što bude – bude. Podižemo daske i počinjemo iskakati van. A onda, kad je dnevna svjetlost obasjala tu jamu u kojoj smo bili, imali smo što vidjeti. Jama se toliko orosila od naših tijela da su se kapljice rose slijevale sa sve četiri strane. Vlaga je bila ta koja nas je tjerala na kašalj.

Pregledavamo dvorište da nema četnika i srećom oni se ipak još bore s praznim ulicama pa nisu došli do nas. Dobar je strah kome ga je Bog dao. Povlačimo se u Velebitsku ulicu i nailazimo na naše, opet srećemo staru ekipu i idemo dalje. Ovo nije upalilo. Uh, kako na koncu loša ideja. Da su četnici stigli na vrijeme, pronašli bi nas i u toj jami pobili bi nas ko zečeve.

Krećemo dalje u posve nepoznato, prostora i vremena je sve manje. Ipak, začudno, mi smo prisebni i mirni, premda ne znamo što nosi sljedeći sat, a kamo li dan. Iza nas ostaju mjesta naših herojstva, a pred nama pitanja hoćemo li preživjeti, i kako; tko će od nas ostati, hoćemo li se ikada vratiti.

Borovo Naselje i Vukovar polako padaju u ruke zločinaca. Turbo vod, ta mala skupina neobjašnjive snage, koji im je stvarao toliko muke, polako nestaje, zamiče i odlazi u povijest. Ovi ponosni mladići koji ulicama grada još tumaraju, samo su njegovi svjedoci. Ali, tko i koliko dugo, to sad nitko ne zna.

Trebat će nam ipak neki novi genijalan plan.