Crnogorski književnik 2018.: SPC je paravojna i parapolitička institucija s misijom velikosrpstva

“SPC je najmračniji dio srpskog političkog i nacionalnog bitka. U Crnoj Gori ona je prije paravojna, parapolitička i parakulturna institucija negoli duhovna i vjerska u onom iskonskom kršćanskom smislu i poslanju. Njihova jedina misija u Crnoj Gori jest da propagiraju srpstvo odnosno velikosrpstvo, negiraju ne samo državnost nego i etničku, kulturnu, društvenu i svaku drugu posebnost Crnogoraca.” (Milorad Popović, jedan od najvećih živućih crnogorskih pisaca)

Dobro je s vremena na vrijeme podsjetiti se što se govorilo prije nekog vremena o nekim stvarima, pa stvari sagledati s vremenskim odmakom.

Milorad Popović, jedan od najvećih crnogorskih književnika, prije dvije i pol godine kao da je proročki navijestio današnja događanja. Bilo je to dosta prije izbora u 2020. godini u Crnoj Gori, u kojima je SPC na čelu s pokojnim episkopom Amfilohijem Radovićem odigrala ključnu političku ulogu u procesima smjene vlasti.

Tko je Milorad Popović?

Milorad Popović rođen je u Lipi Cuckoj kod Cetinja, 1957. godine. Autor je više knjiga poezije i dvije knjige eseja na temu crnogorskog nacionalnog pitanja. Djela su mu prevođena na brojne strane jezike.

Također je autor romana Karnera i Čovjek bez lica. Dopisni je član Europske akademije poezije, čije je sjedište u Luksemburgu. Predsjednik je Crnogorskog društva nezavisnih književnika, te ravnatelj časopisa za književnost, kulturu i društvena pitanja Ars.

On je jedan od najvećih živućih crnogorskih književnika, dobitnik za svoja dva romana, “Karnera” i “Čovjek bez lica”, nagrade Meša Selimović i Njegoševe nagrade.

Evo što on govori o djelovanju SPC-a u Crnoj Gori:

SPC je paravojna, parapolitička i parakulturna institucija negoli duhovna i vjerska

“SPC je najmračniji dio srpskog političkog i nacionalnog bitka. U Crnoj Gori ona je prije u paravojna, parapolitička i parakulturna institucija negoli duhovna i vjerska onom iskonskom kršćanskom smislu i poslanju. Njihova jedina misija u Crnoj Gori jest da propagiraju srpstvo odnosno velikosrpstvo, negiraju ne samo državnost nego i etničku, kulturnu, društvenu i svaku drugu posebnost Crnogoraca. Njihov je cilj i poslanje da odbijaju, ponižavaju, negiraju i degradiraju svaku naznaku bilo kakve crnogorske posebnosti. Crna Gora je za njih ili povijesni srpski termin ili tek geografski, a najviše što mogu podnijeti kao folklorni. Ovo je jedinstven primjer u pravoslavnom svijetu da je jedna pravoslavna Crkva ne poštuje i odbacuje svjetovnu vlast u zemlji u kojoj djeluje. Smatraju da je Crna Gora neodrživa jer su recimo, kroz povijest, (SPC op.) bili vrlo lojalni i osmanskoj i komunističkoj vlasti.”, upozorio je Popović 2018. za jutarnji.hr.

Retorika SPC-a jednaka je komunistima nakon 1945. godine

“Današnja retorika SPC-a nije ništa drukčija od onog priprostog komunističkog agitpropa u prvim godinama nakon Drugog svjetskog rata. Brutalna crna propaganda koja nema nikakve veze s realnim stanjem. U kojoj se izgovaraju optužbe koje nemaju nikakve veze, niti se ičim mogu potkrijepiti, ali je važno da se napravi efekt, da podobni režimski mediji to raspaljuju i šire, a zapravo uopće ne vide da, s jedne strane, takvim izjavama relativiziraju stvarni karakter NDH te banaliziraju ono o čemu danas govore. No, njih za to nije briga. Bitan im je onaj prvi efekt, jer NDH je nešto strašno, a sada, eto, ima nešto još gore – Crna Gora Mila Đukanovića, a iz toga onda proizlazi – što s takvim zlom treba učiniti i da su sva sredstva tu dopuštena. Nije to izrečeno bez vraga. Ima to duboki korijen bez obzira na svjesnu apsurdnost te tvrdnje. Laž je u kršćanstvu smrtni grijeh, ali oni je stalno koriste, dokazujući time da nisu tu zbog kršćanskog i vjerskog poslanja, nego u službi politike Velike Srbije.”, rekao je Popović nadahnuto.

Pitanje Crkve je pitanje opstojnosti Crne Gore

“Bez vlastite, nacionalne i državne Crkve, a tako je to kod pravoslavnih naroda, od konačnog definiranja i zaokruživanja crnogorskog nacionalnog bića nema ništa. Završni čin formiranja crnogorske nacije jest autokefalnost CPC-a i zaustavljanje ovakvog po crnogorsko biće i društvo razornog djelovanja SPC-a u Crnoj Gori. I s obzirom na to da je to tako i da se to zna, velikosrpski krugovi to žele zaustaviti po svaku cijenu. Nemaju puno vremena. Pitanje Crkve je i pitanje sazrijevanja nacija, tako je to i u Ukrajini, i u Makedoniji, pa i kod nas Crnogoraca. Autokefalna Crkva nije liturgijsko pitanje. To je pitanje i snage jedne države da, između ostalih pitanja važnih za državni prosperitet, organizira i crkveno pitanje, odnosno ima vlastitu nacionalnu Crkvu”, tvrdi Popović.

Problem je sličnost jezika i pravoslavne vjere

“Crnogorci imaju taj problem s dvojnim identitetom kakav je prisutan kod Ukrajinaca, Bjelorusa, Velšana, Katalonaca ili Škota. Fenomen Crnogoraca jest u tome da oni imaju isto “pravo” kao i drugi da budu zaseban entitet, ali su kroz povijest uvijek bili malobrojni i izloženi raznim utjecajima koji su im odmogli da se konstituiraju dokraja. No, bez obzira na to pokazali su veliku vitalnost preživljavanja. Opstali su unatoč svim tim utjecajima i asimilacijama kojima su bili izloženi. Problem je kod Crne Gore u odnosu na Srbe, koji imaju taj “poriv” da žele usisati manje nacije u sebe, u tome da sa Srbima dijele isti ili posve sličan jezik i vjeru. Hrvati su katolici, Slovenci katolici i imaju drukčiji jezik, Makedonci imaju drukčiji jezik, Bošnjaci su muslimani. Crnogorci su pak vrlo podložni tome da ih se apsorbira – jezik, vjera i malobrojnost. Iako je imala svoju državu prije više stotina godina, iako je uspjela ostati enklavom unutar Osmanskog Carstva, proces formiranja crnogorske nacije još uvijek traje. No Crna Gora je poput kakve ponornice – nestane, ali opet negdje izvire i da do znanja da je tu i da postoji. Stalno se uspije regenerirati, ali nismo smogli kapaciteta da zaokružimo cijeli taj identitetski korpus”, završio je.

SPC i velikosrpstvo

Podsjetimo se, stvaranjem Jugoslavije 1918. godine, došlo je i do stvaranja Srpske pravoslavne crkve koja do tada nije postajala. To stvaranje Jugoslavije, Srpska pravoslavna crkva kao motor velikosrpstva iskoristila je u sprezi sa političkim

Beogradom za agresivno širenje velikosrpstva i asimilaciju naroda. Ta novostvorena Srpska pravoslavna crkva je, bez iznimke, obuhvatila sve pravoslavne građane Jugoslavije koji nisu bili Srbi uključivo i dva samobitna i samostalna naroda – Crnogorce i Makedonce.

Ova dva naroda, Crnogorci i Makedonci, i danas nakon 100 godina imaju velike probleme zbog toga što su 1922. potpali pod jurisdikciju SPC-a i ne mogu službeno dobiti svoje autokefalne crkve. Dok su se Makedonci zbog različitosti jezika oduprli srbizaciji, u Crnoj Gori je zbog sličnosti jezika došlo do posrbljivanja zbog toga što je SPC širila agresivno velikosrpstvo u Crnoj Gori kroz Karađorđevićevu i Titovu Jugoslaviju.

Veliki dio Crnogoraca uspio se oduprijeti asimilacijskim procesima, koje hrvatski narod ne može potpuno shvatiti zbog pripadnosti Katoličkoj crkvi. Samo pripadnost Katoličkoj crkvi spasila je Hrvate od agresivnog posrbljivanja pod okriljem SPC-a, a čiju sudbinu na najstrašniji način prolazi dana Crna Gora u strepnji od sukoba, krvoprolića i ratova.

Izazivanje sukoba i ratova ne bi bilo nikakvo čudo za agresivnu Srbiju koja uvijek koristi nacionalne manjine i SPC u drugim državama kao element huškanja na podjele i sukobe.