CRODEX ANALIZA: S kime to točno Thompson djeli hrvate? S onima koji nikad nisu ni bili za Hrvatsku?
Floskula o “podjelama” kao zadnji pokušaj moralne reanimacije jugo-romantike
Opet ista pjesma. Ne iz Thompsona – nego iz redova salonske ljevice, jugo-umirovljenika s rezidencijama u Zelenjaku i “kulturalnih posrednika” koji se hrane projektima EU fondova za “pomirbu narativa”. Kažu da Thompson dijeli narod. Da unosi “netrpeljivost”. Da “stvara podjele među Hrvatima”.
Ali postavimo jedno jednostavno pitanje:
S KIME BI NAS TO TOČNO THOMPSON TREBAO UJEDINITI?
– S onima koji još uvijek plaču za Jugom, kao da im je umrla prva ljubav?
– S onima kojima je Tito veći Hrvat od Šešelja jer “bar je znao sredit stvar”?
– S onima koji i dalje, 30 godina nakon agresije, pričaju da je “Hrvatska izvršila napad na BiH”?
– S onima kojima je Oluja zločin, a Bljesak provokacija?
– S onima kojima “Za dom spremni” izaziva više zgražanja nego “Smrt fašizmu, sloboda Titu”?
“Podjele” su izgovor za pokornost
Ove floskule o “podjelama” nisu poziv na jedinstvo. One su poziv na predaju. Da spustimo glavu pred onima koji su navijali da Hrvatska nikad ne bude.
Pred onima koji su se 1991. dvoumili treba li pomoći ZNG-u ili sačekati da JNA “uspostavi red”.
Pred onima koji sada, kad hrvatska država postoji, rade sve da je simbolički i kulturno – dokinu.
Problem nije Thompson – problem su kompleksi gubitnika iz 1995.
Ne, dragi naši “aktivisti za suživot”. Nećemo se ujediniti s onima koji Hrvatsku trpe umjesto da je vole.
Nećemo “naći sredinu” s onima koji i dalje sanjaju Beograd kao glavni grad “regiona”.
Nećemo klimati glavom pred ljudima kojima je Domovinski rat “građanski sukob”, a branitelji “nacionalistički relikt”.
U toj priči, jedina podjela koja postoji je ona između onih koji su za Hrvatsku – i onih koji su tu, ali nisu za nju.
I znate što? S takvima nikad nismo bili “jedno”, i nećemo ni biti.
Thompson nikoga ne dijeli. On samo podsjeća – a to boli.
Zato vrište. Zato brišu pjesme, zabranjuju koncerte, lijepe etikete. Ne zato što su uvrijeđeni. Nego zato što se boje.
Boje se naroda koji se još uvijek sjeća tko je tko.
Boje se onih koji ne pristaju na kolektivnu amneziju u ime “napretka”.
Boje se svakog glasa koji ne ide kroz njihovu filter-kameru “kulture dijaloga”.
Ali žao nam je, gospodo.
S onima koji su htjeli da ova država propadne, koji su tada navijali za agresora – a sada, kad je nismo izgubili, pokušavaju izgubiti smisao njene samostalnosti – s takvima nismo, nismo bili, i nećemo biti jedno.
CRODEX – I dalje bez isprike što volimo Hrvatsku bez zadrške.
