Cvijeće i svijeće pretvoreni u krvoproliće – sramota međunarodne zajednice

Na današnji dan u Kusonjama – četnici ponovo ubijali, UNPROFOR nijemo promatrao

Na današnji dan, 8. rujna 1993. godine, obilježavajući obljetnicu stradanja bjelovarskih dragovoljaca poginulih i ubijenih u Kusonjama 1991. godine, dogodila se nova tragedija. Umjesto dostojanstvenog sjećanja, obitelji, suborci i prijatelji svjedočili su još jednom krvavom piru četničkih zločinaca. Podmuklo postavljena mina eksplodirala je u trenutku polaganja vijenca i paljenja svijeća, odnoseći živote Mirka Pereša, Željka Šegovića i Stanka Palića. 

U eksploziji je ranjeno četrnaest osoba, među njima i hrvatski novinari, snimatelji te jedan pripadnik argentinskog bataljuna UNPROFOR-a. Najteže su stradali Stanko Gazivoda, Dragan Ovaković i Zorica Posarić, koji su odmah prebačeni u zagrebačke bolnice. U pakračkoj ambulanti i bolnicama u Bjelovaru i Požegi pružena je prva pomoć ostalima, a Josip Đakić, Mijo Štimac i snimatelj HTV-a Gordon Dolenec zadržani su na daljnjoj kirurškoj obradi. Ranjeni su i Igor Tukšaj, također snimatelj HTV-a, te fotoreporter „Novog Bjelovarca“ Đuro Đeri. Brzom reakcijom medicinskog osoblja spriječene su teže posljedice, ali stravični prizori ranjenih i uplakanih obitelji još jednom su pokazali svu nemilosrdnost četničkog terora i nemoć onih koji su se predstavljali kao mirotvorci.

Toga dana nitko od okupljenih nije nosio oružje – u rukama su imali cvijeće i svijeće. Došli su pokloniti se sjenama svojih poginulih suboraca, a dočekala ih je smrt. Četnici su se vratili na mjesto prijašnjeg zločina kako bi ponovno prolili hrvatsku krv. Njihov čin bio je dokaz da ne prezaju ni pred majkama koje oplakuju djecu, ni pred obiteljima koje su došle zapaliti svijeću.

Tragedija je bila još veća jer se sve odvijalo pred očima pripadnika UNPROFOR-a. Oni, koji su navodno trebali jamčiti mir, pokazali su potpunu nemoć i nezainteresiranost. Njihova pasivnost pretvorila ih je u nijeme svjedoke, a u očima mnogih i u suučesnike zločina.

Stravične slike s mjesta događaja svjedočile su o dvije stvari: o nemilosrdnosti četničkog agresora i o neučinkovitosti međunarodnih „mirovnih snaga“. Hrvatska je na vlastitoj koži osjetila što znači kada oni koji bi trebali čuvati mir okreću glavu pred očitim terorom.

Nakon krvavog čina, premijer Nikica Valentić uputio je oštar prosvjed glavnom tajniku UN-a i međunarodnim posrednicima. Naglasio je da je ovaj zločin bio kap koja je prelila čašu hrvatskog strpljenja te jasno poručio: ako UNPROFOR ne može ili ne želi spriječiti teroristička zvjerstva, Hrvatska će sama pronaći sredstva i načine da zaštiti svoje građane i domovinu.

Kusonje su toga dana ponovno otkrile svu brutalnost četničke mržnje i svu bespomoćnost međunarodne zajednice. Krvavi pir bio je opomena svima – dokle god četnici slobodno postavljaju mine, a UNPROFOR šuti, mira neće biti. Hrvatska se morala sama izboriti za pravdu, jer tuđe ruke nisu bile spremne zaustaviti ruku ubojice.