‘DA SAM BAREM MALO GLUPLJI!’ Kao dječak gledao masakr u Škabrnji: Zašto Denis misli da je danas nepoželjan? Psihijatru je trebao ići 1991. godine??????
Iako je više puta gledao smrti u oči, Denis Gurlica iz Škabrnje smatra da je “osuđen na život.” Za vrijeme napada na Škabrnju i nemilosrdnog masakra nad tamošnjim stanovnicima, Denis je bio dječak u razvoju pa je tako sa samo 15 godina već spoznao krhkost života. Ljudi koje je poznavao, među kojima je živio i koje je volio – tuđim su odlukama zauvijek su izbrisani sa lica zemlje, a on je to vidio svojim očima.
Zašto Denis misli da je nepoželjan?
Denisova bol do danas nije nestala. Zapravo, ona je godinama rasla a proživljena trauma na njegovu je zdravlju uzimala danak. Iako vrlo inteligentan i bistar, a kao predratni školarac osobito perspektivan i uspješan u svemu čega se latio, u prevladavanju traume nije uspio. Sam za sebe će reći “možda upravo zato… da sam barem malo manje razborit ili grubo rečeno glup, možda me taj događaj ne bi tako gazio”. Svakako, taj crni dan u Škabrnji, doveo je Denisa do psihijatrijskog liječenja i borbe za status civilne žrtve koji je pozitivno riješen tek ovih dana. No, iako je 40%-tni invalid, sin hrvatskog branitelja i dječja civilna žrtva rata, Denis je uz nekolicinu svojih kolega na “poklon” od svoje tvrtke dobio otkaz, mada bi po zakonskim regulativama i pravima prednosti, iz toga morao biti izuzet. Čak i ako izuzmemo činjenicu da je u pitanju fizički posao, a Gurlica je magistar agronomije…
Događaj koji mu je preokrenuo život
Svu svoju nakupljenu bol, naš sugovornik je “uvezao” u izvrsnu knjigu poezije “Persona non grata”. Na pitanje, jesu li njegovi stihovi tako sumorni i zloguki zbog proživljene ratne strahote i smatra li da ga je taj događaj odredio u životu kojeg je i sam svojedobno pokušao okončati, Gurlica iste sekunde odgovara:
“Da. No, sva tri suočavanja sa smrću sa preživio, pa osjećam da sam osuđen na život. Ovdje za mene još uvijek postoji neka namjena.”
A događaj koji je preokrenuo Denisov život – bio brutalan.
“Četnici su nahrupili u Škabrnju, a ja sam se brzo sakrio u podrum u kojem su bila još četiri moja sumještanina. Izveli su nas i poredali. Trebalo je započeti strijeljanje, ali me jedan vojnik izvukao iz reda jer je vidio da sam dijete. Ostale su na moje oči pobili, iako zbog traume ni dan danas ne mogu potvrditi da sam vidio sam čin ubijanja. No, prilično sam siguran da jesam. Svakako se sjećam da sam prošao kraj njihovih leševa.”
Nesretnog, zarobljenog dječaka su onda navlačili iza kuća i razmišljali što da s njim učine. Jedan četnik ga je ipak odlučio ubiti:
Komisija ga pitala zašto ’91. nije bio kod psihijatra
“Primio me za kosu i stavio nož pod vrat. Selo je gorilo, jauci nisu prestajali. I ovoga puta u posljednjoj sekundi izvukao me oficir JNA koji je odgurnuo tog četnika. Nakon toga su me razvažali po susjednim selima i mučili me gdje god su stigli”, kaže Gurlica čija je kalvarija prestala slijedećeg dana kada je pušten na neokupirani teritorij.
Mirnodopska bitka koju je vodio s institucijama, također je bila teška i trajala je sve do nedavno kada mu je konačno priznat status civilne žrtve Domovinskog rata, kao i invalidnost zbog PTSP-a kojeg je tri puta dokazivao pred komisijama. Toliko je puta i odbijen, jer se Gurlici spočitavalo što već ’91. nije potražio pomoć psihijatra:
“Zvučalo je suludo. Ta godina je bila goruća u svakom smislu, ratna godina u kojoj se spašavao goli život i nikako se nije mislilo o psihičkim traumama. One su, jasno, došle koju godinu kasnije kada je moje liječenje postalo neizbježno, a koje nije prestalo do danas.”
Persona non grata – knjiga kao lijek
Zbirka pjesama koje su nastale u rasponu od 1993. do 2008. godine., po recenziji Nenada Piskača za Denisa je bila “rehabilitacija”. Ovu je knjigu nazvao “terapijskom literaturom”, a da je tome tako, među brojnim, iznimnim pjesmama može se iščitati i iz pjesme “Osjećaj kraja” koja je nastala i prije okončanja rata:
“Čovječe, hoćeš li biti hrabar dok te hrapava ruka smrti bude škakljala po dlanu,
dok budeš gubio razum, a bio pri svijesti,
dok ti se život bude odvijao u trenu i kad osjetiš na sebi težinu neba?
Ne, nećeš biti hrabar, ni ja nisam bio.
Bojat ćeš se smrti, a jedva čekati njezin trenutak.
Molit ćeš u sebi da se probudiš sa satom na ruci.
Boljet će te čitavo biće, a nećeš osjećati bol.
Mislit ćeš samo na sebe jer si prokleti ljudski stvor.
Neće te biti briga ni za majku, brata, oca…
Tražit ćeš od Boga da ti udijeli kartu za raj tek onda kad shvatiš da si nitko,
da ti je došao kraj.”
Izvor:Dnevno.hr
Autor: Snježana Vučković/Foto: privatni album
