'Da za života nađem Ivine kosti pokopala bi ga kraj našeg sina'
Dok sjedimo u njezinoj skučenoj kuhinjici u selu Borovac kraj Novske, Terezija nervozno vrti knjigu 'Pakao srpskog logora Stara Gradiška'. U njoj se nalazi i njezina osobna tragična priča...
Sve je manje nade da ću pronaći Ivine kosti. Znam da je mrtav, da su ga ubili batinama, ali već 29 godina ne znam jesu li ga bacili ili zakopali. Gdje da ga tražim kad sam već i sama stara? Samo molim Boga da poživim i dočekam taj dan da ga mogu pokopati u grobnicu uz našeg sina, govori nam Terezija Grgić (85).
Dok sjedimo u njezinoj skučenoj kuhinjici u selu Borovac kraj Novske, Terezija nervozno vrti knjigu Vlade Radošića “Pakao srpskog logora Stara Gradiška”. U njoj se nalazi i njezina osobna tragična priča o hororu koji je prošla sa suprugom i drugim logorašima. Tih ružnih i mučnih sjećanja ne može se osloboditi, o njima ne voli govoriti. No ipak je skupila zadnju snagu da bi s gađenjem još jednom posvjedočila kako joj je suprug izdahnuo na rukama nakon brutalnog batinanja.
Svatko u svojoj ćeliji
- Pun kamion Srba došao je do naše kuće 16. rujna 1991. Raštrkali su se po dvorištu, provalili nam u kuću i slučajno našli hrvatsku zastavu. Potrpali su nas u auto, neki stari Warburg, u kojem su nas čuvala tri vojnika. Dovezli su nas u staru poštu u Okučane. Ivu su odveli, mene zadržali vani, a potom odveli na ispitivanje. Rekla sam im da ništa nisam kriva i 6. listopada u 16 sati supruga, mene i još trojicu dovezli su u logor Stara Gradiška - prebire po sjećanjima Terezija dok joj se oči pune suzama.
Još joj je živa slika starog čovjeka koji je u autu molio da ga puste mokriti, no oni su se na njegovu molbu oglušili, te je mokrio u autu. U Staroj Gradiški Tereziju, njezinog supruga i druge zarobljenike dočekalo je 30-ak naoružanih vojnika.
Foto: Željko Hladika/24sata
- Koračala sam i gledala ima li krvi na podu. Poredali su nas uz ogradu i počeli nas razdvajati. Ivu su odveli u ćeliju broj 6, a mene u ćeliju broj 14. Isprva sam pomislila da je unutra muškarac i umalo se onesvijestila. Tek kad je stražar rekao: ‘Kato, imaš društvo’, shvatila sam da je ispred mene žena. Imala je poderane hlače, šlape na bosim nogama i već je oboljela na živce od boravka u logoru.
Kako sam na nogama imala dvoje čarape, skinula sam jedne i dala toj sirotici, koja je većinu vremena samo spavala, nesvjesna što se oko nje događa - prisjeća se Terezija. Kad je ta žena razmijenjena, Terezija je ostala sama u ćeliji sve do 7. prosinca 1991., kad su je prozvali da izađe na hodnik. S još deset logoraša, među kojima je bio i njezin suprug Ivan, potrpali su je u kombi.
Krvario je i samo hroptao
Dok su kretali, do njih su dopirali povici rezervista i vojnika: “Daj ih nama da ih pokoljemo i riješite se briga, to su svejedno ustaše!” Po dolasku u milicijsku stanicu u Okučane Terezija je s još četvero logoraša zatvorena u prostoriju 2x2 metra s prozorčićem s rešetkama bez stakla. Ivo je smješten u ćeliju do njezine.
- Tih batina i tortura ne želim se ni prisjećati. Dana 16. prosinca mog supruga prebacili su u našu ćeliju. Čula sam da u njemu sve krči i hropće, kao da mu se otkinuo komadić pluća. Prethodnih dana su ga žestoko batinali. Cijelo vrijeme od dolaska u ćeliju samo je ležao na nosilima i pri svakom udahu samo hroptao.
Foto: Željko Hladika/24sata
Krvarile su mu ruke i glava i nekom starom i prljavom maramicom brisala sam mu krv koja je tekla. Žalio mi se na bol, tražio je vode. Kako smo kroz rešetke dobili litru i pol vode za nas šestero, sačuvala sam mu malo. Tražio je i šećera, no kad sam zamolila čuvara da mi donese malo šećera za muža, rekao je da nema.
Bacili ga u prikolicu i odvezli
Odbio je donijeti i malo čaja. S mukom se pridigao na nosilima i četveronoške otpuzao prema vratima i ostao ležati. Došla sam do njega, izdahnuo je pa smo ga u toj uskoj i skučenoj prostoriji stavili da leži pod našim nogama. Kao da je zaspao, zatvorio je usta i oči - prepričava nam Terezija svoja mučna sjećanja, koja, iako silno želi, nikako ne može zaboraviti. O Ivinoj smrti obavijestili su, kaže, stražara, koji je mirno rekao neka leži tu do jutra.
- Ujutro je u ćeliju došao jedan od čuvara i naredio jednom od logoraša da Ivu na tim nosilima iznese iz ćelije. Kako mi je kasnije ispričao, stavio ga je na traktorsku prikolicu i čuo načelnika logora kako vozaču traktora govori: ‘Ostavite ga tako na nosilima, a ti ih stalno imaj u prikolici jer će ti još trebati’. Tom logorašu samo sam rekla: ‘Ode moj Ivo’. I od tada njegovih posmrtnih ostataka još nema - kaže Terezija. Iz Okučana su je vratili u logor Stara Gradiška, u kojem je bila do 15. siječnja 1992. Tad su sve logoraše pustili kućama, a Terezija se preko Bosne vratila u Hrvatsku i smjestila u Zagrebu, gdje joj je bila kći.
Foto: Željko Hladika/24sata
Nije htio iz svojeg dvorišta
Imala sam 58 godina. Ja ne znam kako sam svu tu strahotu preživjela i kako nisam umrla od takvih muka, batina, o ostalome da ne pričam. Ne znam ni kako sam ostala normalna, valjda mi mozak ne želi trunuti.
Kad sam stigla u Zagreb, sklopila sam ruke i rekla: ‘Bože, što sad?’. Praktički sam gola i bosa, gladna i žedna, bez novca. Lice mi je bilo crno od batina, ni unuk me nije prepoznao.
Da pronađem Ivine kosti, pokopala bih ga u grobnicu u kojoj leži naš sin. Kao 15-mjesečna beba umro je od teške viroze - kaže Terezija. Njezin suprug, kaže, nikad nije želio napustiti svoj dom. U dvorištu je imao jablan, pod kojim je sjedio i nebrojeno joj je mnogo puta rekao neka ga ubiju, ali od svog jablana i iz svog dvorišta ne odlazi.
- A što ću, ostala sam s njim. I danas, kad stanem na mjestu na kojem je bio taj njegov jablan, imam osjećaj kao da diše zemlja. Pa mislim... možda su ga tu zakopali - završava tragičnu priču Terezija, koja svijeće za supruga pali u svojoj skučenoj kuhinji na hladnjaku.
