DAMIR GRGUREVIĆ (1976.–2026.) – SIN BOKE I HRVATSKOG IMENA - IN MEMORIAM

Hrvatsku zajednicu Crne Gore duboko je potresla vijest o odlasku Damira Grgurevića, jednog od časnih hrvatskih sinova ovoga prostora, čovjeka koji je svojim radom, stavom i dosljednošću ostavio prepoznatljiv trag u vremenu i među ljudima. Njegov odlazak ne znači samo rastanak s dragim prijateljem, već s jednim karakterom, s jednim osloncem, s jednim od moralnih stupova hrvatskog korpusa u Crnoj Gori.

S Damirom sam se upoznao na Danu hrvatskog naroda Crne Gore. Bio je to susret prepoznavanja, susret dvojice ljudi koje povezuje ista svijest o pripadnosti i ista odgovornost prema onome što jesmo. Ja kao Crnogorac, on kao Hrvat, stajali smo na istoj točki poštovanja prema Boki Kotorskoj, prema njezinoj povijesti i prema baštini koja nas nadživljava. Različita imena naših identiteta nisu bila linija razdvajanja, već potvrda da se dostojanstvo naroda čuva međusobnim uvažavanjem. U njegovu pogledu osjećala se ozbiljnost čovjeka za kojega identitet predstavlja snažno prihvaćenu odgovornost. Kao Hrvat bio je vjeran imenu koje su mu preci ostavili, svjestan njegove dubine i obveze koju nosi, a ja sam, kao Crnogorac, u toj vjernosti prepoznavao istu onu sintagmu po kojoj i sam mjerim vlastito ime.

Kao jedan od administratora grupe „Hrvati Boke Kotorske“, Damir je pokazivao kako se bori za aktualni trenutak u kojem se oblikuje identitet i učvršćuje povijesna svijest. Nije dopuštao da se povijest ponižava uprošćavanjem, niti da se identitet svodi na praznu političku formulu. U razgovorima je bio odmjeren, argumentiran, dosljedan. Nije mu bila važna pobjeda u raspravi, već dostojanstvo istine. U njegovu stavu prepoznavala se svijest da se hrvatsko ime u Crnoj Gori brani čašću, a ne oštrinom, i potvrđuje dostojanstvom, a ne umanjivanjem drugih. Često smo razgovarali o temama koje nadilaze dnevnu politiku i prolazne rasprave. Govorili smo o ishodištima, o kulturnim i povijesnim sedimentima Boke. Damir je razumio da narod nestaje tek onda kada izgubi svijest o sebi. Zato je smatrao da je svaki napor uložen u očuvanje jezika, sjećanja i kulturnog kontinuiteta vrijedan i potreban.

Boka Kotorska za njega nije bila tek obala pod sjenom planinskih vrhova. Ona je za Damira bila prostor povijesne dubine, gdje su generacije utkivale svoje molitve, rad i nadu. Kotorski bedemi, peraške crkve, zvona Svetog Tripuna, brodovi – sve to za njega nije bilo tek naslijeđena baština, već potvrda povijesne postojanosti i svjedočanstvo trajanja. U toj vezanosti za Boku nije bilo romantiziranja, već osjećaj da si dužan sačuvati ono što si primio.

Kako je zapisao Silvije Strahimir Kranjčević: „Ja domovinu imam; tek u srcu je nosim…“ U toj rečenici sabrana je filozofija pripadnosti. Domovina je ljubav, ali i prostor savjesti. Hrvatska je za Damira bila domovina duha i nasljeđa, a Crna Gora zemlja njegova postojanja, prostor gdje je svojim djelom svjedočio ono što je nosio u sebi. Znao je da je hrvatsko ime u Crnoj Gori rezultat vjekovne postojanosti i da svaka generacija mora iznova potvrditi tu postojanost.

Njegov život prekinut je prerano. Rani odlazak uvijek nosi posebnu bol jer ostavlja osjećaj nedovršenosti. Ostaju planovi, ostaju započeti razgovori, ostaju ideje koje su čekale svoje ostvarenje. Ipak, duljina života nije jedina mjera njegove vrijednosti. Postoje ljudi koji u kraćem vremenu ostave dublji trag nego drugi u dugim godinama. Damir je pripadao toj vrsti ljudi.

Zašto odlazak boli? Boli odsutnost čovjeka koji je znao stati iza svojih riječi. Boli praznina koju ostavlja dosljednost. Boli spoznaja da više nećemo čuti njegovu procjenu, njegovu smirenu argumentaciju, njegovu brigu za hrvatsku zajednicu. Boli jer je odlazak presjekao jednu životnu posebnost koja je mnogima bila orijentir.

Dok je srca, bit će i Hrvatske. Ta misao nije retorička figura, već povijesna činjenica. Hrvatska traje gdje god postoji čovjek koji je doživljava kao obvezu. Njegov život svjedoči da Hrvatska živi u svakome tko je voli bez interesa, tko je brani bez mržnje i tko je nosi bez kalkulacije.

Kao Crnogorac, osjećam potrebu posvjedočiti o njegovoj ljudskoj mjeri. Ta mjera nije se ogledala u riječima, već u držanju, u načinu na koji je stajao iza svojih uvjerenja bez posustajanja i bez potrebe da ikoga umanji. Damir je razumio da se dostojanstvo ne dobiva rođenjem, već se svakodnevno potvrđuje izborima koji nisu uvijek laki, ali su uvijek časni. U njemu je hrvatsko ime bilo svjesno prihvaćen ponos, nikada oružje isključivosti – bila je to zrela ljubav koja povezuje, učvršćuje i oplemenjuje prostor u kojem živi. Književna slika Vjenceslava Čižeka kaže: „Jer kiša u Boki ne pada, nego silazi s nebesa.“ Takva je bila i njegova ljubav prema zavičaju – duboka, organska, oblikovana iskustvom i vjerom. Ona je bila simbol njegove unutarnje građe.

U vjeri Crkve nalazimo oslonac kada ljudske riječi postanu nedostatne. Liturgijska misao kaže: „Tvojim se vjernima, Gospodine, život mijenja, a ne oduzima.“ U toj rečenici sadržana je nada da smrt nije poništenje, već prijelaz. Damira zato povjeravamo Gospodinu s uvjerenjem da nijedno dobro djelo, nijedna iskrena riječ i nijedna molitva ne ostaju bez smisla. Njegovo ime ostaje zapisano u povijesti i sjećanju hrvatske zajednice u Crnoj Gori, ali i u širem krugu ljudi koji su prepoznali njegovu čestitost. Ostaje kao primjer kako se može živjeti odgovorno, kako se može braniti identitet, kako se može i treba voljeti svoj narod.

Neka mu Gospodin podari mir i radost vječnosti. Neka mu Boka, koju je nosio u sebi, bude vječni pejzaž duše. A nama neka ostane obveza da baštinu koju je čuvao nastavimo braniti znanjem, poštovanjem i dostojanstvom, na čast hrvatskom narodu kojem je pripadao i na dobro Crne Gore kojoj je dao svoj doprinos.

Pokoj mu vječni i svjetlost vječna neka mu svijetli.

Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicist