Danilo Gregović ne želi i ne dopušta da se zaboravi velikosrpska agresija

Mladen Pavković u razgovoru s osnivačem ratnog muzeja koji ne zanima državne institucije

U Zagrebu se može razgledati  i Muzej ratne fotografije (Hebrangova 4), koji bi mogao nositi i naziv – „Ne zaboraviti“. Izložene su brojne fotografije iz hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata, (ali i rata u cjelini), čiji su autori isključivo profesionalni fotografi… U sklopu muzeja nalazi se i dvorana gdje se prikazuju i dokumentarni filmovi na ovu strašnu temu.

Muzej je otvoren već više od godinu dana (od početka listopada 2018.), a neki ga već svrstavaju i u najbolje muzejske prostore ovoga grada.

No, nakon razgledanja svih tih užasnih i potresnih eksponata, koji nas vraćaju u doba kad je Hrvatska krvarila, kad se borila za svoju slobodu, nikome nije svejedno.

Međutim, na prvi pogled se čini da je ovaj muzej djelo neke državne institucije, da nema nikakvih problema, kad tamo – vlasnik ovog prostora je čovjek koji ne želi i ne dopušta da se zaboravi velikosrpska agresija, a samim time i rat, – Danilo Gregović, inače bivši zamjenik državnog odvjetnika Grada Zagreba i odvjetnik, koji očito i u mirovini „nema mira“.

Svu svoju ušteđevinu uložio je u muzej.

A kako je došao na tu  ideju?

-Trivijalizacija rata, učiniti rat i njegove posljedice nečim svakodnevnim i banalnim je pogled na stvari koji me je počeo tako iritirati da sam odlučio dignuti glas protiv toga-rekao je i dodao: Idioti, kukavice i oni koji rata nikada vidjeli nisu pobornici  trivijalizacije. Oni, pak, koji su u ratu bili, oni koji su na svojoj koži, u bilo kojem svojstvu – kao civili, kao žrtve ili kao vojnici rat proživili, oni znaju da je rat sranje, da rat uzrokuje neviđenu patnju, da rane ratne zarastaju sporo ili nikako i oni nikada neće biti pobornici trivijalizacije. Tu će skupinu televizijski prozori bilo kojeg bojišta uznemiriti i njima neće pasti napamet da gledajući tuđu patnju ležerno otvore pivo, kao da se ništa ne događa. Ta skupina iskusnih i mirih ljudi nikada neće biti naši posjetitelji, jer njima novo ratno, pa makar i virtualno iskustvo ne treba. Muzej je sagrađen za one koji misle da znaju sve o ratu. Nastojali smo ratnu patnju učiniti vidljivom. I zato je naša misija anti ratna.

-Tko je osigurao prostor, financijska sredstva?-pitamo dalje.

-Ja sam umirovljeni odvjetnik. U taj sam projekt uložio svu svoju ušteđevinu. Sada nemam više ušteđevine, ali je Zagreb bogatiji za jednu dobru stvar!

– Na koji ste način došli do ratnih fotografija, tko su autori?

-Kustos muzeja je prof. dr. Sandra Vitaljić sa zagrebačke Akademije dramskih umjetnosti. Pročitao sam njezinu knjigu „Rat slikama“, pitao je bi li voljela biti kustos izložbe i ona je pristala. Tema izložbe je Domovinski rat. Patnja u Domovinskom ratu. Izložba predstavlja selekciju fotografija profesionalnih ratnih reportera domaćih i međunarodnih koji su slali izvještaje s bojišta. Među njima ima i zvijezda kao što su Ron Haviv, Christopher Morris, Paul Loewe, te brojni naši fotografi.

– A, na koji se način recimo Ministarstvo hrvatskih branitelja ili obrane uključilo u ovaj projekt? Zapravo, jeste li ih tražili za bilo kakvu pomoć? A Ministarstvo kulture…? Što kaže na sve to Grad Zagreb?

-Ministarstvo branitelja pozvali smo na otvorenje, nitko se nije pojavio. Poslali smo još nekoliko poziva – ništa! Grad Zagreb, Gradski ured za kulturu molili smo za pomoć, molio sam za sastanak pročelnicu – nikad nikakvog poziva od njih nismo dobili; nisu nam čak javili niti da su primili email, na telefonske pozive ne uzvrčaju. Ministarstvo kulture nam je u dva navrata dalo nešto para. Na tome smo zahvalni, iako se radi o mrvicama no, barem nas nisu ignorirali.

-Ima li posjetitelja? Tko najviše dolazi?

-Najviše dolaze strani turisti. Prema njihovom rangiranju, najveća turistička internetska platforma Tripadvisor stavila je Image of war na prvo mjesto svih turističkih atrakcija u Zagrebu i ocjenjeni smo kao najbolji muzej u glavnom gradu. Slično nas rangira i Google. Za naše ustanove – ne postojimo! Porezna uprava nam npr. želi odrezati PDV. Zakon kaže da su djelatnosti u kulturi oslobođene PDV-a. Kad im to predočim oni odgovaraju, da ali to netko mora potvrditi. Ja im kažem dođite, pogledajte izložbu, jer se porezna obveza ocjenjuje prema gospodarskoj biti – što stvarno radiš. Oni na to zašute i šalju opomenu. Da ne povjeruješ! I tako redom…  Očito je da u vlastitom selu ne možeš biti prorok!

-A hrvatski branitelji? Jel dolaze i oni?

-Vrlo rijetko. No, ja razumijem da njih to ne zanima zbog razloga koja sam ranije naveo. Međutim njihovu strukovnu organizaciju  to bi trebalo zanimati ako je njihov cilj Mir, a ne Rat. Mi bismo u idealnom svijetu trebali biti prirodni saveznici. Nažalost, čini se da nemaju interesa.

-S obzirom da je to vaš privatni prostor kad-tad ćete ovaj muzej morati zatvoriti… Ili?

-Zatvorit ćemo kad i ako propadnemo. Sada još držimo glavu iznad vode, plaćamo račune, ali ne i PDV. Nadam se da ćemo se održati. Muzej ratne fotografije nije niti kladionica, ni pečenjara, ni pekarnica, nego je to nisko akumulativna obrazovna i kulturna ustanova koja nema profita, ali radi, barem mislimo, jednu korisnu stvar. Nadamo se da će to vlasti uočiti i pustiti nas na miru.

-Pored izložbe fotografija i prikazivanje dokumentarnih filmova, jel u ovom prostoru priređujete i druge aktivnosti?

-Nekoliko je inozemnih škola održalo sat nastave povijesti kod nas. Učenici su sjedili po podu i pisali svoje zadaće. Predivna slika! Možete se o našim aktvnostima upoznati na našim Facebook stranicama @Image of war. Imamo međunarodni natječaj za kratku priču; natječaj za prijedloge za unaprijeđenje muzeja; organizirali smo međunarodnu radionicu u suradnji sa VII Academy – poznatom međunarodnom agencijom koja okuplja profesionalne ratne fotografe…

-A, na koji se način ovaj muzej propagira? Naime, čini nam se da mnogi i ne znaju za njega…

-Samo preko društvenih  mreža i usmenih predaja. Nemamo novaca ni za kakvu plaćenu marketinšku aktivnost.

– Nego, gospodine Danilo, postoji li negdje drugdje nešto slično?

-Na daleko i na široko ništa slično ne postoji u Evropi. U Dubrovniku postoji Warphoto muzej. Oni su naši dobri prijatelji, ali naše se koncepcije razlikuju. Osim toga ja ne znam ni za što slično u Evropi.

-I na kraju: što ste radili u vrijeme Domovinskoga rata, možemo li nešto više znati o vama?

– Umirovljeni sam odvjetnik. Za vrijeme rata bio sam zamjenik županijskog državnog odvjetnika u Zagrebu, prije toga sudac u Pregradi itd. Cijeli se život bavim pravom. Odvjetnik sam bio od 1992. do umirovljenja. Bio je to jedan uzbudljiv i dobar život u krilu fantastične obitelji: žena Ana, koja je sve moje dobre i loše poteze odobrila i pratila i tri naša sina…kazao Danilo Gregović,   osnivač i vlasnik jedinstvenog muzeja u hrvatskoj, ali i šire.

Razgovarao: MLADEN PAVKOVIĆ