Demokracija kao temeljna vrijednost Domovinskog rata ????
Iako je DR u odnosu na velikosrpskog agresora bio antifašistički, u osnovi je ipak bio antikomunistički pošto fašizma u Hrvatskoj nije ni bilo. Dakle, koliko god to bio rat za državnu nezavisnost i obranu od velikosrpskog agresora, isto toliko bio je i rat za demokraciju i demokratizaciju hrvatske države.
Naravno u smislu novog i pravednijeg društvenog uređenja. Na žalost nismo dobili ni jedno, a niti drugo. Dapače, izgubili smo i neke, kakve , takve društvene vrijednosti, isto kao i sigurnost koju smo imali čak u onom starom totalitarnom režimu.
Svejedno dobili je slučajno ili samo slučajno dobili svoju državu, a time i ovu ili ovakvu kvazi demokraciju, koju neki danas sasvim opravdano nazivaju usputnom, paralelnom i lažnom, činjenica da je hrvatski narod teško prevaren, a uz to trajno i nepomiirljivo podjeljen. Možda čak i više nego li ikad prije u svojoj dugogodišnjoj tragičnoj i izdajničkoj povijesti. Dapače, Hrvatska danas postaje zarobljenik upravo te i takve prošlosti, koja se od zla na gore uvijek i iznova ponavlja, dok ključevi okova ostajui dalje u rukama bivših drugova. Danas dioničara koji je kao svoj privatan posjed posjeduju 1/1. Činjenica da, iako krvlju i velikom žrtvomgotovo svi preduvjeti ostvareni, ipak nismo uspjeli realizirati apsolutno ništa od onoga što smo kao rodoljubi i dragovoljci-branitelji, generacijama željeli i sanjali. Nismo uspjeli stvoriti čak ni minimum temeljnihuvjeta suvremene demokracije,a time ni osigurati vođenje politike na način uređenih suverenih demokratskih država. Zbog toga naš najveći problem još uvijek ostaje promašena dekomunizacija tj. nelustracija kao uvod u sadašnju kriminalizaciju i fašizaciju hrvatskog društva. Očito kako utom, nadasve trulom i institucionalno kriminaliziranom režimu, svaki vid unutarstranačke demokratičnosti kao i svaki pokušaj društenog osvještenja, predstavlja ne samo ogroman i nepremostiv problem režimskoj kliki, nego i sama demokracija pa čak i pomisao na nju, na državnoj i svekolikoj društvenoj razini, predstavlja temeljni vid neprijateljske politike prema sadašnjim obnašateljima vlasti u RH.
Na žalost, uz činjenicu da brojni hrvatski državljani demokraciju po svemu ne znaju i ne žele konzumirati, očito nema pomoći ni izvan nje, jer kako Nigel Farage reče: „U Europskoj uniji ne postoji demokracija, naprotiv, Bruxelles je prezire.“
Dakle, iako je hrvatsko društvo bilo duboko bolesno još od ranije, što zbog uravnilovke koja je preformulirana kao primisao demokratskog sustava u kojem su svi jednaki, a neki ipak jednakiji, ili kako je svima sve dozvoljeno i svatko može biti sve,samo ako to partija ocjeni „politički korektnim“, danas je ono i dodatno mutiralo od zla na gore. Tako je recimo od nepismenog i primitivnog člana partije uravnilovka stvorila ne samo „velikog“ gospodarstvenika, već i značajnog političkog dužnosnika. Svemoćnog gospodara života i smrti. U bivšem je režimu to shvaćano po načelu pripadnosti partiji te osobnoj i kolektivnoj snalažljivosti i prevaranstvu. K tome i izrazito lošim karakternim osobinama i pupkocentričnom svjetonazoru zahvaljujući kojem su imali sposobnost služiti svakometko da više. Što se pak dogodilo i promijenilo do danas u ovoj, rekao bih prodanoj. nedemokratskoj i nadasve dubokoj državi? Državi determiniranog kaosa u kojoj neodgovornost, sindrom izdaje, veličanje nemorala, ubijanje ljudskih i duhovnih vrijednosti kao i svekolikog entuzijazma, te silovanje svakog vida inteligencije i multiplikacija konstantnog razočarenja predstavlja bitan dio hibridnog i psihološkog (asimetričnog) ratovanja, kako na unutarnjem, tako i na vanjskom planu?
Obrnuti sustav vrijednosti, negativna selekcija i nadasve interesna logika kao rezultat prelaska iz jednopartijskog u sustav višestranačkog JEDNOUMLJA dovodi nas do gotovo tragičnih pokazatelja o nedostatku stručne, profesionalne i socijalne svijesti, potpunom gubitku osjećaja za moral i opće dobro, a na kraju i rasula jednog mentalnog sklopa koji je do jučer sve temeljio na ideološkoj sigurnosti svog partijskog kolektiva. Hrvatski se narod doslovno baca u žrvanj sveopće manipulacije. Stanja u kojem politikanti ubijaju ljudima volju za razmišljanjem jer s onim tko ne razmišlja onda je lako manipulirati.
Uzmimo za primjer novodolazeće izbore. O globalistima ne treba trošiti puno riječi jer globalisti su uvijek ISTIioni idu po načelu: Mi to radimo jer znamo i zato što možemo.. Idemo dalje!
Zato bih kao pravaš i dužnosnik HSP–a rekao slijedeće. Ako želite slobodu, borite se i ponosite se svojom državom. Ako želite DEMOKRACIJU, držite se i branite svoj suverenitet. Ako pak želite mir, onda volite svoj narod jer svaki državotvorni političar uvijek i na prvo mjesto stavlja dobrobit svoga naroda i vlastite države.
Budućnost ne pripada globalistima već rodoljubima. Budućnost pripada suverenim i neovisnim narodima koji štite svoje državljane, poštuju svoje susjede i poštuju razlike zbog kojih je svaka država posebna i jedinstvena.
Na žalost, izgleda da ono što zlo sjedinjuje, očito kako dobro razjedinjuje, jer kako drukčije protumačiti nedostatak svijesti i sinergije svehrvatskog zajedništva koje je ne samo pozitivno iz razloga što dodaje novu vrijednost, nego je ono danas doslovno životno i biološki nužno?
Razloga je za to na žalost jako puno. Počevši od političke manipulacije pa sve do osobnih (karakternih, intelektualnih, duhovnih, moralnih.. itd.) nedostataka samoproglašenih i samoprozvanih političkih čimbenika. Međutim, izdvojit ću, odnosno upitao bih svakoga od nas nešto što smatram ključnim za razumijevanje pojma DEMOKRACIJE.
Kako stranke, partije i općenito političke organizacije i neki političari mogu donijeti ljudima bilo što dobro, korisno i pri tome utjecati na bilo kakav društveni prosperitet, ili u ovom slučaju biti nositelj državotvorne i demokratske politike, ako ni same unutra sebe nisu državotvorne i demokratske? Kako netko tko je politički nevjerodostojan i nedosljedan može biti predstavnik bilo koga i bilo čega u hrvatskom društvu? Kako dužnosnik više stranaka može ostvariti svoju političku ambiciju preko neke treće političke opcije ili stranke kojoj uopće ne pripada? Kako netko može sebe i svoju organizaciju smatrati ozbiljnom političkom strankom i k tome državotvornom (suverenom) i demokratskom opcijom, ako je fiktivno registriran, a pri tome apsolutno ne postoji ustrojbeno, niti organizacijski na samom terenu? Kako strančice s više lidera nego li članova, mogu uopće predstavljati nekakav relevantni politički čimbenik i tvoriti politiku države i koga one zapravo predstavljaju? Kako biti ratni dezerter i profiter, a pri tome državotvoran? Kako biti politički mešetar i kompromiter ili nečiji podrep i prelivoda,a k tome suveren i državotvoran? Deklarativni „domoljub“ i „kršćanin“, a pri tome socijalno i neosvješten i nacionalno nedefiniran? Ekoliški i društveno neosvješten ili politički odnarođen, bez bilo kakvog izbornog programa, a postati uopće politički relevantan?
Demokracija je dakle model, instrument, a ne cilj i pravilo je da tko zaspi u demokraciji budi se u diktaturi. Zato se na žalost i kaže, vjerujem opravdano, da konja možeš dovesti na pojilo ali ne i natjerati da pije vodu. Stoga, gospodo drugarice i drugovi, stigli su vam plugovi. Ako sami krče i dobro oru, šaljite ih Hrvatskom saboru.
Željan Jurlin
