Deutsche Welle: Poplave u Hrvatskoj – rezultat nemara i ignoriranja struke
Katastrofalne poplave diljem Hrvatske proteklih dana iznova su povukla ključno problemsko pitanje o razini sustava zaštite od voda. No, po svemu sudeći, upit bi trebalo preokrenuti. Sve više postaje jasno da se ne treba grozničavo braniti od voda, nego da treba najprije zaštititi njih, da bi se onda u blizini stalnih ili povremenih vodotoka i ljudi osjećali sigurnije.
“Sputali smo rijeke, ostavili im uske prostore, isuviše uredili i izbetonirali te njima namijenjene koridore“, rekla je za Deutsche Welle Lidija Runko Luttenberger, okolišna inženjerka te profesorica na politehnici Sveučilišta u Rijeci. “Potom dođu veće oborine i sve poplavi”, kaže ona, i dodaje “sve je to vrlo logično, ali nikako da naučimo.”
Prema njezinu uvidu, problem nastaje već zbog činjenice da se Hrvatska uopće ne oslanja na tzv. zelenu infrastrukturu. Umjesto betoniranja obrambenih zidova i odljevnih kanala ili sličnih građevina, uz rijeke bi se moralo ostavljati prirodne pokrove, poput jaraka uz ceste, da se apsorbira višak vode.
Stvara se previše nepropusnih površina, i to ne isključivo u gradovima, iako tamo to najviše dolazi do izražaja. Dok se neko područje urbanizira, ne vodi se dovoljno računa o propusnosti za vodu, pa čitava područja postaju kritične plohe preko kojih se bujice prelijevaju tražeći svoj najbrži put.
Kobni prezir spram močvara
“Takav koncept je drugdje već dugo napušten, a kod nas se o tome jednostavno ne vodi računa. Nikakva se regulativa time ne bavi kako bi trebalo, pa ni sami gradovi pojedinačno. Vidi se to i prije velikih kiša, samo pogledajte kako se gradi blizu riječnih obala. Vodotocima se ne pušta da dišu”, smatra Runko Luttenberger.
Slično važi i za tretman močvara, prezrenih u Hrvatskoj, bez uvažavanja toga kako su posrijedi prirodni rezervoari koji najlakše primaju vanredno povišene vodostaje. O njihovu se opstanku brinu najviše ekološki aktivisti, ali zalaganje potonjih nerijetko prolazi uz podsmjeh šire okoline.
Rezultat je danas nadiruća Kupa, Una, Zrmanja, Mrežnica, ili dramatično poplavljeni Karlovac, Gračac, Obrovac, Hrvatska Kostajnica. To je samo dio popisa koji zauzima prelomne vijesti svih medija, uz najavu vrha nadolazećeg vodnog vala, a oborinama se još ne vidi jasno kraj, kao rijetko kad u svibnju.
Bilježimo i jedan kuriozitet: odjeknula je izjava direktora Hrvatskih voda koji je rekao da Hrvatska Kostajnica nema nasip jer se nije smjelo zagraditi – pogled na Unu. Nije riječ o pretjeranom esteticizmu, nego simptomu nepovezanosti nadležnih službi, u ovom primjeru vodno-gospodarske i konzervatorske, pod kapom državnog autoriteta.
Priroda nije matematički jednostavna
Zato je taj gradić na rijeci koja dijeli Hrvatsku od Bosne i Hercegovine, kroz proteklih devet mjeseci plavio nepojmljivih šest puta, računajući šire područje. Sad je pak najavljeno da će prvi dobiti modernu montažnu zaštitu, što valjda znači da je nađen srednji put između vodozaštite i konzervacije.
Moglo bi to i modernije, inzistiraju stručnjaci i stručnjakinje kao što je Runko Luttenberger. “Močvare funkcioniraju kao prirodne spužve. No mi uzimamo u obzir još i manje od takvih spoznaja. Čitam tako da je onaj poplavljeni novi vrtić u Podravini (Čačinci – op. DW) bio sagrađen u nekom tipu rupe“, dodala je.
“Kanaliziranje rijeka je naša jedina metoda“, nastavila je ona, “a nemoguće je točno predvidjeti navalu vode, izračunati masu koju s veće površine tjerate da se kreće neprirodnim putem. Dovoljno je da slučaj premaši izračune samo jednom u nekoliko desetaka godina, i zadesila vas je razorna nepogoda, teško procjenjiva šteta. Pratim kako iz Hrvatskih voda navode mnogo podataka, ali na kraju im se rijeke opet izlijevaju. Priroda nije matematički tako jednostavna. Naravno, ovo je prije svega posljedica klimatskog poremećaja koje se ne ogledaju samo temperaturno, nego i u nepravilnim padalinama.“
Zanemareno mišljenje struke
Kao što doznajemo u razgovoru s ovom znanstvenicom, literatura upućuje na oslonac kod isparavanja u tzv. malim ciklusima. Ukratko, smisao takvog pristupa jest vraćanje što većeg udjela vode na isto područje s kojeg je isparila evaporacijom i transpiracijom, dakle kroz biljke. U protivnom, lišena zelenog uporišta, ona zračnim strujama biva odnesena daleko, a to je posljedica upravo betonizacije. Umjesto češćih manjih kiša, dobiju se hirovite bujice koje nose sve pred sobom. Jedan od glavnih uzroka tog stanja jest zanemarivanje mišljenja struke.
“U vodnom gospodarstvu RH malo je npr. ekologa i šumara, a vodeći su građevinci. Oni bi trebali biti samo izvođači, ali njihovi lobiji, kao i proizvođača cementa, forsiraju što veću svoju zastupljenost, zbog profita. To vidim i u Rijeci po gradskim parkovima koji imaju sve manje slobodne zemlje, pa su i stabla nerijetko stavljena u posude ili na ograničene zemljane površine“, zaključila je Lidija Runko Luttenberger.
Sve u svemu, više nego dovoljno materijala za ozbiljnu reviziju, ako problem opet ne bude zaboravljen čim se rijeke povuku u zadana im korita, pa tako nanovo do iduće poplave.
