Diplomatske tajne: evo što je Sanader morao obećati Carli Del Ponte da bi Hrvatska ušla u EU. ‘Jednom me dočekala u pola noći, u papučama i majici. Nosio sam joj premijerovo pismo‘

Od mog dolaska u Haag, tužiteljica Carla Del Ponte nastavljala je biti centralna ličnost mog najšireg radnog interesa, a neuhvatljivi general Ante Gotovina bio je pretvoren u osobu oko koje se sve vrtjelo. Dobivanje mogućnosti za konačno otvaranje pregovora za ulazak u članstvo Europske unije i dalje je svijetlilo kao trenutno nedohvatljivi cilj hrvatske politike.

S Carlom Del Ponte imao sam sve češće radne kontakte, bilo da se radilo o izravnim individualnim susretima, bilo susretima u širem sastavu s raznim posjetiteljima iz Hrvatske koje je ona primala na razgovore u svom uredu. Nekoliko puta odazvala se i mom pozivu na večeru.

Sjećam se da me je jedanput, kada sam joj telefonom javio da joj donosim žurno Sanaderovo pismo, sačekala gotovo u pola noći, u predsoblju svog haškog stana – u majici i kućnim papučama – pokazujući, s vragolastim smiješkom na licu, na kovertu u mojim rukama i pitajući na talijanskom "C'e Gotovina li dentro?!" (Je li Gotovina unutra?)

Haag je u to vrijeme (...) bio stalna meta službenih dolazaka brojnim hrvatskim dužnosnicima, ponajprije ministricama pravosuđa Ingrid Antičević-Marinović, Ani Lovrin i Vesni Škare Ožbolt, zatim, možda i najčešće Mladenu Bajiću, glavnom državnom odvjetniku, kao i mojim nasljednicima – predstojnicima Ureda za odnose s Haagom, veleposlanicima Jakši Muljačiću i Gordanu Markotiću, te u jednoj prigodi i državnom tajniku MEVP-a Hidi Biščeviću, kojeg je premijer Sanader posebno usmjeravao na određena specifična pitanja s Carlom Del Ponte, vezana za izručenje generala Gotovine i pregovore s EU-om.

CRKVA NA METI

Premijer Sanader također je bio uspostavio s Carlom Del Ponte izravnu osobnu vezu. Obično su komunicirali na talijanskom jeziku, a njihovi se kontakti nikada nisu realizirali u Haagu, već telefonski ili u drugim europskim centrima. Mogu reći da je ta veza u osnovi imala pozitivne efekte, prije svega na planu omekšavanja njezinih pretjerano tvrdih stajališta o neizvršavanju određenih obveza s hrvatske strane. Moje je mišljenje da ju je jedino Sanader uspio uvjeriti da Hrvatska ne krije generala Gotovinu i da poduzima sve što joj je u mogućnosti da ga uhiti i izruči. (...)

U tom vremenu Carla Del Ponte bila je u većini hrvatskih medija tretirana kao otvoreni hrvatski državni neprijatelj. Osporavana joj je profesionalnost, kao i objektivnost. U većini njezinih poteza viđani su elementi političkih ucjena hrvatske države. Na njezinu ciljniku našla se u jednom periodu i hrvatska Katolička crkva, koju je Carla Del Ponte izravno optužila pred autoritetom Svete Stolice da u svojim samostanima po Hercegovini skriva generala Gotovinu. Čak je u jednom trenutku, u razgovoru sa mnom, izravno optužila i glavnog državnog odvjetnika Mladena Bajića, inače svog permanentnog i do tada vrlo uvažavanog sugovornika, da i on zna gdje se krije general Gotovina, ali da ga ne želi uhititi.

(Kada mi je Del Ponte u svom uredu to o Bajiću priopćila u okviru jednog šireg razgovora, ja sam, naravno, protestirao, a i Bajića sam o tome obavijestio telefonom rekavši mu da sam informaciju službeno proslijedio u Zagreb na uobičajeni, vrlo ograničeni, broj službenih adresa.

Tada sam od Mladena čuo nešto u što nisam mogao vjerovati. Rekao mi je 'nisi trebao to slati pismeno u Zagreb, jer će to već sutra biti objavljeno u novinama i time još više zakomplicirati stvari'. I zaista, već kroz dva dana to su objavili neki naši časopisi.

Bila je to pojava koja će se uskoro, nažalost, opet ponoviti i ponovo izazvati zategnutosti s Carlom Del Ponte. Ipak, tužiteljica je, u odnosu na Bajića, poslala javnu ispriku navodeći da je bila pogrešno shvaćena. A meni je jednom, povodom toga, još dodala: 'Ja sam tužiteljica i ne moram kazivati istinu; istinu mora govoriti samo sud.')

Bilo bi neosnovano doživljavati Carlu Del Ponte isključivo kao osobu koja je bila ciljano antihrvatski opredijeljena u svom radu. Niz njenih postupaka koji nisu sasvim "sjedali u krilo" hrvatskim interesima treba sagledavati i iz kuta njezinih službenih tužiteljskih potreba i interesa.

I ciljeva koji su bili inkorporirani u zadatke Tužiteljstva MKSJ, neovisno o tome tko je bio ili će biti na čelu te institucije. Da je Carla Del Ponte u jednom od najkrucijalnijih momenata po hrvatske državne interese postupila vrlo objektivno i otvoreno u hrvatskom interesu, najbolje može pokazati slučaj koji je prethodio odlučujućem sastanku Komisije EU-a, 3. listopada 2005. godine u Luksemburgu, kad je konačno odlučeno da se dopusti otvaranje pregovora s Republikom Hrvatskom za njezin ulazak u Europsku uniju. Odlučujući faktor za takvu pozitivnu odluku bio je upravo povoljan izvještaj Carle Del Ponte o suradnji RH s Tužiteljstvom i MKSJ i zeleno svjetlo koje je ona dala bez obzira na to što je general Gotovina i dalje bio u bijegu.

ODRŽANA RIJEČ

Ona je u tom slučaju ne samo održala riječ i iskazala povjerenje u uvjeravanja hrvatske strane da čini sve kako bi udovoljila zahtjevu za uhićenje generala Gotovine, već se uspješno oduprla i političkim pritiscima jednog broja članica EU-a koje još nisu bile sklone dopustiti Hrvatskoj početak pregovora.

(Dva dana prije tog odlučujućeg sastanka u Luksemburgu Carla me je Del Ponte, bez najave o čemu se radi, pozvala na hitan razgovor u njezin haški ured. Inzistirala je da dođem sam.

Došavši, u uredu sam zatekao i njezina savjetnika Antona Nikiforova. Sastanak je trajao vrlo kratko jer je tužiteljica odmah prešla na stvar i vrlo precizno dala mi naputak.

Rekla je: 'Ambasadore, molim Vas, javite žurno premijeru Sanaderu da ću ja prekosutra na sastanku u Luksemburgu održati riječ koju sam mu dala i dati zeleno svjetlo hrvatskom prolasku u pregovore. To će biti moj definitivni stav bez obzira na to što sam izložena snažnom pritisku od jedne članice EU-a da to ne učinim.' To što je rekla u potpunosti sam zapamtio, zahvalio joj, obećao da ću poruku odmah prenijeti i u pratnji savjetnika Nikiforova napustio njezin ured.

U jednom trenutku kad smo se već našli na hodniku, Nikiforov mi se obrati na odličnom hrvatskom jeziku i reče sljedeće: 'Veleposlaniče, čuli ste što Vam je tužiteljica rekla da se nalazi pod političkim pritiskom jedne članice EU-a da Hrvatskoj uskrati zeleno svjetlo, ali ste primijetili da Vam nije rekla o kojoj se državi članici radi. Međutim, ja sam ovlašten da Vam to prenesem ovdje, na hodniku.' Pomalo iznenađen, ali i vrlo zainteresiran odmah mu rekoh: 'Antone, sav sam se u uho pretvorio.' Na što je Anton Nikiforov jasno izgovorio samo jednu jedinu riječ: 'London!' (...)

Naravno, premijeru Sanaderu poruku sam prenio bez odlaganja. Međutim, ovakvo pozitivno stajalište Carle Del Ponte prema ovom hrvatskom esencijalnom nacionalnom interesu o otvaranju pregovora za ulazak u EU u biti je bilo povezano s jednim njezinim prethodnim inzistiranjem da joj Sanader bezuvjetno obeća dvije stvari: da će jasno potvrditi punu autentičnost Tuđmanovih transkripata primljenih iz Ureda hrvatskog predsjednika, koju su odvjetnici optuženih hrvatskih generala namjeravali osporavati, te da će još jednom naglasiti spremnost da se general Gotovina uhiti i izruči Haagu.

Samo nekoliko tjedana prije Sanader joj je to 'kategorički potvrdio' preko državnog tajnika Hide Biščevića, tijekom njegova i mog sastanka s tužiteljicom u njezinu istom haškom uredu.)

Nakon 7. prosinca 2005. godine, kada je na španjolskim Kanarskim otocima uhićen general Gotovina, naši odnosi s Haškim tužiteljstvom, posebno na samome mjestu, u Haagu, počeli su poprimati sasvim drukčiju boju i druge dimenzije.

Politički pritisak koji je kao Damoklov mač skoro tri godine visio nad hrvatskom Vladom i hrvatskim političkim interesima, odjednom je izgubio onu njegovu nepodnošljivu snagu. Bilo je jasno da će problema i otvorenih pitanja s Tužiteljstvom i dalje biti, ali i sigurno da će se oni od tada pojavljivati u drugim formama. Bit će to problemi koji će uglavnom biti smještani unutar klasične pravne haško-sudske regulative i gotovo isključivo vezani za jedini slučaj u kojem su bili optuženi Hrvati iz Republike Hrvatske, generali Gotovina, Markač i Čermak. (...)

ZADATAK LUKE ALERIĆA

Nekoliko dana nakon uhićenja u Španjolskoj general je Gotovina prebačen u pritvor MKSJ u Scheveningenu, primorskom predgrađu Haaga. Na "primopredaju" uhićenika upravi pritvora bio je pozvan i predstavnik veleposlanstva RH u Haagu te sam tu zadaću povjerio Luki Aleriću, diplomatu koji je u našem veleposlanstvu bio zadužen za konzularne poslove.

Konzul Alerić tada je prvi put upoznao generala Gotovinu i s njim, u redovitim posjetima zatvoru, počeo uspostavljati kontakt koji će potrajati čak sedam sljedećih godina. Oni su tijekom već prvih godina generalova boravka u pritvoru uspostavili obostrano poželjnu ljudsku komunikaciju i suradnju, što me je opredijelilo da, kada je Luki nakon dvije godine istekao radni mandat u veleposlanstvu, predložim ministarstvu na Zrinjevcu da mu do daljega produže boravak u Haagu, kako se uključivanjem nove, još neadaptirane kontakt-osobe, ne bi poremetio upravo taj, za svakog zatvorenika u pritvoru poželjni, dobro izgrađeni ljudski odnos.

Zrinjevac je to prihvatio.

(Jednom se Luka, vraćajući se iz posjeta generalu Gotovini u pritvoru, pojavio u veleposlanstvu s jednim slikarskim platnom osrednje veličine na kojem je bio naslikan portret kolumbijske političarke francuskog podrijetla Ingrid Betancourt, koja je prije oslobađanja provela pet godina u zatočeništvu kolumbijske gerile FARC. Svi smo bili najugodnije iznenađeni i impresionirani činjenicom da je autor tog portreta bio general Gotovina. Bio je to njegov poklon konzulu Aleriću, ali ne i jedino djelo koje je u pritvoru naslikao.)