‘DISKREDITIRAJU ME JER SAM HRVAT, KATOLIK I INTELEKTUALAC! ‘Dr. Richter progovorio nakon ostavke: ‘Nadao sam se presedanu, ali eksperiment nije uspio’

S četiri od šest glasova dr. Darko Richter, specijalist pedijatrije u mirovini i uži specijalist pedijatrijske alergologije i kliničke imunologije, koji je svoj radni vijek proveo u Dječjoj bolnici Srebrnjak i u KBC-u Zagreb, te doktor znanosti, izabran je za novog ravnatelja Dječje bolnice Srebrnjak. Posve regularno.

No tada je dio medija izvršio golemi pritisak jer dr. Richter nije samo vrhunski stručnjak i znanstvenik nego ima i svoja osobna uvjerenja koja su ni manje ni više nego – katolička. Ništa neuobičajeno, rekli bismo s obzirom na to da katolička uvjerenja dijeli i najveći dio stanovništva hrvatske države. Pa katolička smo zemlja, tu ne bi trebalo biti ništa sporno.

No za dio medija, a poslije se doznalo i za novu vlast u Zagrebu, ipak jest. I to u tolikoj mjeri da je dr. Richter, tri dana nakon što je izabran za ravnatelja, podnio ostavku na to isto mjesto. Upitali smo ga što se dogodilo iza kulisa.

Zašto ste se kao liječnik u mirovini odlučili kandidirati za ravnatelja dječje bolnice Srebrnjak?

Iza mene je 40 punih godina rada, od toga 39 u pedijatriji, i punih sedam godina na mjestu pomoćnika ravnatelja KBC-a Zagreb (1993.-2000.). Osim toga, u tih 40 godina stalo je i pet godina rada u Dječjoj bolnici Srebrnjak (2003.-2008.). Osjetio sam određenu snagu da riješim tu bolnu točku koja se zove Dječja bolnica Srebrnjak: imam kompetencije u struci, i to upravo onoj udarnoj struci Srebrnjaka (alergologija), imam iskustva s upravljanjem, i to puno većim sustavima od samog Srebrnjaka, i poznajem Dječju bolnicu Srebrnjak kao netko tko je nekada ondje radio.

Na Dječju bolnicu Srebrnjak gledao sam uvijek kao na veliki potencijal jedne male bolnice posvećene djeci grada Zagreba i otvorene svoj djeci Hrvatske. Međutim, ta je bolnica desetljećima davana u ruke ljudima koji nisu imali pravog osjećaja za smisao i misiju te bolnice niti za gradski kontekst u kojem je djelovala, nego se floskulama o djeci, znanosti i nekakvoj svjetskoj kotaciji služilo kao opravdanjem za upuštanje u megalomanske projekte, pri čemu se nisu dopuštala demokratska korekcija i upozorenja pa su ljudi odlazili jedan po jedan. Ušlo se u sukobe na sve strane i sad su tu gdje jesu. Srebrnjak je u dugovima koji daleko prelaze njegovu godišnju poslovnu vrijednost, a na vratu je još i projekt CCTM koji se mora dovršiti, inače slijede gadni penali, vraćanje novca, a da ne spominjem generalno sramoćenje, i grada i države, koje bi takav epilog značio.

Moja je ambicija bila da tu bolnicu učinimo stručno koherentnom i prepoznatljivom, da je vratimo djeci i roditeljima grada Zagreba i da je otvorimo svoj hrvatskoj djeci, tako da se bolnica vrati izvornoj svrsi njegovanjem i razvijanjem stručne izvrsnosti, znanstvene kritičnosti i nastavno-edukativne korisnosti. I svakako, dovršetku CCTM projekta.

Samo tri dana nakon što ste regularno izabrani za ravnatelja, podnijeli ste ostavku. Iz vaših izjava vidljivo je da je do ostavke došlo zbog toga što se ideološki razilazite s novom upravom grada Zagreba. Što se zapravo dogodilo?

Ja sam znao, i gradska vlast je znala, da imamo svjetonazorske razlike. Ja sam se javio ne računajući na blagonaklonost Upravnog vijeća, u kojem apsolutnu većinu imaju predstavnici Grada. Međutim, iznenadili su me svojom odlukom. Sastali smo se, zaključili da svjetonazor nema nikakve veze s dugovima, stabilizacijom bolnice, projektom dječje translacijske medicine (CCTM) itd. Trebao je to konačno biti presedan u hrvatskom društvu, da već jednom počnu surađivati ljudi različitih svjetonazora na dobrobit svih. Na Srebrnjaku se liječe djeca, ne raspravlja se o Istanbulskoj konvenciji ili prolife aktivizmu. No već u tom trenutku su neki portali počeli iznositi članke koji su svojom ideološki zašiljenom opremom mene prikazivali kao neprihvatljivog kandidata, služeći se i posve netočnim citatima. I tu su gradske vlasti popustile pritiscima.

Od trenutka kad ste izabrani za ravnatelja pa sve do ostavke, mediji su vadili vaše izjave iz intervjua starog deset godina koji ste dali za Glas Koncila, a odnose se na vaše mišljenje o postupku umjetne oplodnje. U tom intervjuu naglasili ste da za vas osobno proces umjetne oplodnje nije moralno čist, a upotrijebili ste i provokativan termin – silovanje u epruveti. Možete li nam reći što se to događa s umjetnom oplodnjom jer izgleda da ste tim izjavama otvorili “tešku” temu o kojoj se malo govori?

Rekao sam “neka vrsta silovanja u epruveti”. Naveo sam sve u tom intervjuu Glasu Koncila od 4. 2. 2010. i svatko ga može pogledati. Nije sporna samo biološko-medicinska metodologija nego i zakonodavni okvir na temelju kojeg se provode zahvati asistirane reprodukcije. I to je ondje napisano.

Je li vas iznenadila ovakva reakcija medija i ljudi u politici u kojoj su vas, iako ste primarijus, specijalist pedijatrije i doktor znanosti, pokušavali diskreditirati zbog toga što ste i katolik, u punom smislu te riječi?

Ne baš. Isprva sam se nadao da bi ovo mogao biti presedan, da ljudi različitih svjetonazora rade na zajedničkoj dobrobiti hrvatskog društva, ali eksperiment nije uspio. Jednog će dana ipak uspjeti. Sve dok se nisam javio za ravnatelja Srebrnjaka, nikomu od tih ekstremnih lijevih portala nije smetao moj intervju u Glasu Koncila otprije 11,5 godina, niti pravoslavno podrijetlo moje prabake i njezine uzrečice otprije 120 godina ili više. Odradio sam punih 39 godina u pedijatriji i nitko se nikada nije požalio na moj svjetonazor, a klijentela je bila iz svih slojeva i dijelova društva.

Dolazila su mi djeca SDP-ovaca i onda kada mi je SDP-ovska uprava KBC-a Zagreb pripremala dokidanje radnog mjesta promjenom sistematizacije, koju su mislili selektivno primijeniti baš na Kliniku za pedijatriju i baš na mjesto na kojem sam bio sistematiziran. Nikada nikoga od njih (njihovih supruga) koje su mi dovodile svoju djecu nisam doveo u situaciju da ih “ucjenjujem” svojom uslugom za političku protuuslugu odnosno pomoć kod SDP-a.

Po mom mišljenju, jedini razlog bio je što sam bio Hrvat, katolik i intelektualac. Ako griješim u ovoj subjektivnoj i paranoičnoj procjeni, neka me akteri tadašnjih promjena sistematizacije, koja se nije odnosila ni na jednu drugu kliniku KBC-a Zagreb s istom sistematizacijskom organizacijom kakvu su htjeli dokinuti u mojem slučaju, to objasne. Samo da napomenem da im se taj naum nije ostvario jer je dan prije sazvane sjednice Upravnog vijeća, na kojoj je trebala biti prihvaćena ta nova sistematizacija, došlo do smjene SDP-ovske vlasti i nastupila je nova vlada HDZ-a

Vi niste prvi koji ste, unatoč svojoj stručnosti, medijski provocirani zbog izjava koje su “katoličke”. Čini se da je zaista sporno u našem društvu ispovijedati vjeru u Boga i ujedno biti znanstvenik, liječnik, sportaš ili ravnatelj neke ustanove. Kako to komentirate iz pozicije onoga koji nije pristao na takve ucjene?

Ponovit ću još jedanput: ljudi postavljeni od Grada u Upravnom vijeću bili su pristojni, ta kratka komunikacija bila je na kulturnom nivou i ne bih ovo nazvao ucjenom jer to nije u skladu s onim kako sam doživio njihove karaktere. Oni su prenosili želje gradske vlasti ili, bolje rečeno, platforme Možemo. Riječ je bila o ponudama i prijedlozima da se smiri situacija. Ja na to nisam rekao “da”. Šutio sam. Jasno je da ravnatelj po svojoj funkciji predstavlja ustanovu i nezamislivo je da bih ja svaki put konzultirao nekoga u Gradu za potrebe informiranja ili odgovaranja na pitanje novinara. Pristao sam samo na to da se ne branim od napada raznih portala kako bih omogućio da se hajka stiša. Oni su mislili da je tako bolje, premda sam ih upozorio da će ta hajka samo bujati ako joj se ne stane na put. Prema očekivanju, hajka je nastavljena, a oni, članovi Upravnog vijeća i gradske vlasti, nisu stali iza mene objema nogama. Dakle, na njihovoj strani nije postojalo dovoljno čvrsto uvjerenje da mi možemo i moramo dalje zajedno.

Spominjete i da su vam preko gradskih članova Upravnog vijeća nekoliko puta napomenuli da kao ravnatelj ne smijete sami javno istupati niti sudjelovati u javnim manifestacijama, npr. Hodu za život. Kako ste se osjećali nakon takvih poruka?

Osim intervjua u postupku izbora za ravnatelja, imali smo još samo jedan sastanak prije ostavki. Bio sam iznenađen tim napucima da kao ravnatelj ne smijem biti na javnim manifestacijama niti nastupati pred medijima bez koordinacije s Gradom. U posljednjih 30 godina bio sam na samo dva okupljanja na otvorenom i nije mi bilo jasno o čemu govore pa je netko kao primjer naveo Hod za život. Ne znam je li to bila ponuda servirana da se odbije i da zatim logično ponudim svoju ostavku, a prije preuzimanja dužnosti ravnatelja. Nisam rekao da se s time slažem. Odšutio sam jer mi se činilo da nikada i nisam bio u toj povorci. Poslije sam provjeravao sa ženom i ona me podsjetila da su ona i naša najmlađa kći išle dvaput i da ja nisam bio s njima. Nemam pojma gdje sam u tom trenutku bio, u svakom slučaju nemam ništa protiv Hoda za život kao ni protiv Povorke ponosa.

Zašto su naglasili da ne smijete ni privatno sudjelovati u Hodu, čiji je jedini cilj zaštita života od začeća do prirodne smrti?

Netko je pronicljivo zapazio da su svi koji zagovaraju pobačaj već rođeni. Toliko o tome.

Istovremeno na ideološki suprotnom hodu, u kojem se traže prava LGBTQ osoba na posvajanje djece ili, moguće, u budućnosti, na djecu iz epruvete i surogat majčinstvo, sudjeluje velik broj ljudi koji danas kroji politiku grada Zagreba. Ispada da se zaista sve svodi na pitanje vjere i pripadnosti određenoj ideologiji, iako se stvara privid kako to nije važno. Što mislite o tome?

U mojem je primjeru bilo očito da svjetonazor ima najveću specifičnu težinu. Ali nije tako trebalo biti. Platforma Možemo došla je na vlast u demokratskoj utakmici u kojoj su javno (i činjenično) analizirali probleme Grada i odgovornost bivše uprave. A ono drugo, ideološko, to se trebalo podrazumijevati pa, kao, nije bilo potrebe da se uopće naglašava. No koliko bi glasova odnijeli da su jednako glasno zastupali svoja svjetonazorska uvjerenja koja su im sad odjednom jednako važna ili još važnija od kompetentnosti za ključne uloge u rješavanju gradskih financijskih nebuloza?

Koje je vaše mišljenju o sve agresivnijem nametanju abortusa kao bezbolnog medicinskog rješenja, a koji je po definiciji prekid života?

Moje se mišljenje o tome zna. Ubojstvo nerođenog djeteta moralno je bio i ostao zločin. Danas je moguće provoditi društvene eksperimente na širokim masama i ispirati mozgove, ali taman da svi ljudi u jednom trenutku na ovome svijetu ustvrde da je abortus nevina stvar, to neće prestati biti zločinom. Moral ne određuje čovjek, već njegova savjest. A savjest je mjesto susreta s Bogom. I treba je njegovati, ne je gaziti. Svatko je ima i svačiju ja poštujem. Ali ne treba govoriti o svojoj čistoj savjesti ako nismo u to u dubini svojega srca sto posto uvjereni. Je li mi samo zbog toga otkazano povjerenje garniture iz platforme Možemo, ne znam, to treba pitati njih. Mogao sam ostati i prkositi svima. Bio sam zakonito izabran. No time bih samom sebi skočio u usta jer bez suradnje s gradskim vlastima ne bih mogao pokrenuti rješavanje nekih od krupnih problema dječje bolnice Srebrnjak, a to mi je bio program.

Jeste li se ikada u svojoj karijeri osjetili diskriminirano zbog svoje katoličke vjere i uvjerenja?

Od početka do kraja. Do 1990. to je bilo jasno kao dan, a nakon toga, svaki put kada bi SDP došao na vlast. Ali nisam to objavljivao po “trgovima i sinagogama”. Nikada nikomu nisam svoj svjetonazor trljao na nos, ali ima crvena crta preko koje ja ne uzmičem. Ona može biti različita za različite ljude, ali svatko ima svoj zadatak i svoj domet u svjedočenju vjere u Isusa Krista. I taj domet ne određujemo sami.

Je li vam naposljetku žao što se sve tako odigralo i što nećete moći, kako ste sami rekli, pomoći Dječjoj bolnici Srebrnjak?

Ja sam svoju ulogu odigrao. Javio sam se, ne zato da namećem svoja vjerska i moralna uvjerenja, nego da od Srebrnjaka pokušam učiniti suvislu, solidnu, stručno koherentnu dječju bolnicu, da omogućim nastavak i unapređenje njezine znanstvene i nastavne funkcije i izvedem do kraja projekt financiran sredstvima fondova EU-a. Nisu, na kraju, htjeli. Sada je ponovno sve na njima. Želim im uspjeh u novom krugu izabiranja ravnatelja. Ja se, sasvim izvjesno, neću više miješati. Možda se, na kraju, osmjeli netko sposobniji i pristaliji od mene za to mjesto. Tko zna? Sa srećom mu!