Djelovanje srpske milicije u okupiranoj zapadnoj Slavoniji 1993. – 1994. – I. DIO

Sukobi političkih stranaka i opcija tijekom 1993. i 1994. godine te pokušaji normalizacije odnosa između Republike Hrvatske i krajinskih Srba tijekom 1994. godine i politički sporazumi koji su pratili ova nastojanja reflektirali su se na djelovanje i ustroj milicije pobunjenih Srba.

AUTOR: Janja Sekula

U drugoj polovini 1993. političku scenu u zapadnoj Slavoniji opterećivale su posljedice potpisivanja “Daruvarskog sporazuma”, kojim se u veljači 1993. pokušalo postupno normalizirati situacija na području UN-ova sektora “Zapad”. Srpski čelnici u zapadnoj Slavoniji željeli su pak „Daruvarskim sporazumom“ ojačati srpsku poziciju, odnosno proširiti otprilike 500 km² područja pod okupacijom na širi teritorij zapadne Slavonije koji nisu uspjeli osvojiti 1991. godine.  Međutim, Knin, koji će godinu dana i sam krenuti u proces pregovora s hrvatskom stranom (naravno, s istim ciljem, političkim a posebno gospodarskim jačanjem RSK, ali i pod pritiskom Beograda), početkom 1993. godine još nije bio spreman za „mekaniji“ pristup. Stoga su kninske vlasti žestoko osudile čelnike Srpske oblasti Zapadna Slavonija koji su potpisali ovaj sporazum. Potpisnici “Daruvarskog sporazuma” Veljko Džakula, Dušan Ećimović i Mladen Kulić smijenjeni su sa svojih dužnosti a zatim u rujnu 1993. i uhićeni te nešto kasnije pušteni na slobodu. Slučaj Veljka Džakule ni time nije završen te je on ponovo uhićen u veljači 1994. godine, no kasnije se ponovno uspio uključiti u sustav vlasti.

Odjeci potpisivanja “Daruvarskog sporazuma” svoj su epilog imali u razračunavanju različitih frakcija unutar milicije pobunjenih Srba u zapadnoj Slavoniji. Sukob pomoćnika ministra unutrašnjih poslova Krste Žarkovića s predsjednikom Oblasnog vijeća Srpske oblasti Zapadna Slavonija Veljkom Džakulom već je u siječnju 1993. kulminirao ostavkom Krste Žakovića zbog verbalnih napada Veljka Džakule, koji ga je, prema Žarkoviću, nazvao “manijakom i čovekom koji želi rat” te “bolesno ambicioznim tipom”. Krsta Žarković ipak nije odstupio s mjesta pomoćnika ministra, a njegov sukob sa Džakulinom strujom nastavio se i kasnijih mjeseci 1993. godine.

Sredinom kolovoza 1993. Krsta Žarković pokušao je smijeniti sekretara SUP-a Okučani, Vasu Ostrolučanina, a jedna od glavnih zamjerki, uz optužbe za loše vođenje SUP-a, bilo je održavanje kontakata s Veljkom Džakulom i Dušanom Ećimovićem, za koje je Ostrolučanin odbio podići kriminalističku prijavu zbog potpisivanja “Daruvarskog sporazuma”. Međutim, usprkos pokušajima njegova smjenjivanja, Vaso Ostrolučanin ostao je na mjestu sekretara SUP-a Okučani do početka 1994. godine. Nakon skupštinskih, predsjedničkih i općih izbora koji su održani u RSK krajem 1993. i početkom 1994. godine Vaso Ostrolučanin optužen je da se, zajedno sa djelatnicima SUP-a Milenkom Zrnićem i Milivojem Maksićem, aktivno uključio u predizbornu kampanju predsjedničkog kandidata Milana Babića. Milenko Zrnić i Milivoj Maksić podnijeli su ostavke u SUP-u. Vaso Ostrolučanin smijenjen je s dužnosti sekretara i premješten na mjesto operativnog radnika za suzbijanje kriminaliteta u SMON  Pakrac, no u srpnju 1994. dobio je otkaz u SUP-u.

U Zagrebu je 29. ožujka 1994. sklopljen Zagrebački sporazum o prekidu vatre. Sporazumom je dogovoreno povlačenje hrvatskih i srpskih snaga s crte dodira najmanje jedan kilometar, a teško naoružanje trebalo se povući 10, odnosno 20 kilometara od crte dodira hrvatske i srpske strane. Zatim se postepeno trebalo provesti i daljnje smanjenje snaga u području dubine 10 kilometara od crte dodira. Između nove hrvatske i srpske linije razdvajanja time je nastala “tampon zona” dubine 2 km na kojoj je nadzor trebao imati UNPROFOR (United Nations Protection Forces). Osim snaga UNPROFOR-a, na ovo je područje mogao ući određen broj pripadnika hrvatske policije i srpske milicije, koji su imali zadaću sprječavati kriminalne radnje i održavati zakon i red, a njihovo djelovanje bilo je pod nadzorom mirovnih snaga.

Sporazumom je dogovoreno formiranje komisija na hrvatskoj i srpskoj strani koje će odrediti “crte razdvajanja” između zaraćenih strana. Predsjednik RSK Milan Martić 21. travnja donio je odluku o formiranju sektorskih (regionalnih) i lokalnih (općinskih) komisija koje su se sastojale od tri člana i njihovih zamjenika. Komisije su sačinjavali predstavnici vojnih, policijskih i civilnih vlasti sektora (regije), odnosno općine. Provođenje Zagrebačkog sporazuma koordinirala su najviša tijela RSK preko Centralne komisije za provođenje sporazuma. Jedan od najvažnijih čimbenika u provedbi Zagrebačkog sporazuma u Krajini bila je milicija. Osim što su njezini predstavnici sudjelovali kroz sektorske i lokalne komisije u određivanju nove “crte razdvajanja”, milicija je obavljala svoju djelatnost i na području “tampon zona” koje su formirane sporazumom.

Sporazumom je utvrđeno da će na području svakog UN-ova sektora biti imenovano 75 milicajaca koji će, uz dokumente izdane od strane UN-a, imati pravo ulaziti na područje “tampon zone”. SUP Okučani već je 4. travnja uputio ministarstvu unutrašnjih poslova popis 75 milicajaca predviđenih za obavljanje službe u “tampon zoni” na području UN-ova sektora Zapad koji su kontrolirali pobunjeni Srbi. U srpnju 1994. u SUP-u Okučani radila su 44 milicajca ovlaštena za rad na području “tampon zone”.

Sporazumom je također utvrđeno da će duž crte dodira biti otvoreno 19  prijelaza koje će kontrolirati UNPROFOR. Na području UN-ova sektora Zapad dogovoreno je otvaranje prijelaza na autocesti jugozapadno od Nove Gradiške, istočno od Novske te na cesti južno od Lipika. U sekretarijatima unutrašnjih poslova stoga su osnovani odsjeci za pogranične poslove koji su bili nadležni nad milicajcima ovlaštenima za vršenje kontrole prelaska državne granice te kretanja i boravak stranaca. Međutim, i ovaj put se pojavio problem nedostatka profesionalnog kadra te su umjesto milicajaca obučenih za kontrolu prelaska države granice na ove poslove često postavljani pripadnici rezervnog sastava milicije. Na ukupno 34 granična prijelaza na području cijele RSK – 19 prijelaza na crti dodira sa slobodnim hrvatskim teritorijem, tri granična prijelaza prema Autonomnoj pokrajini Zapadna Bosna, sedam graničnih prijelaza za robni promet prema Republici Srpskoj te pet graničnih prijelaza za robni promet prema Republici Srbiji, bilo je potrebno najmanje 300 milicajaca obučenih za ove poslove, a uz nedostatak ljudstava rad graničnih prijelaza opterećivao je i nedostatak opreme.

Izvori   HR-HMDCDR, Sekretarijat unutrašnjih poslova Okučani, HR-HMDCDR, Ministarstvo unutrašnjih poslova RSK Službeni glasnik RSK, br. 2, 27. februara 1992., 15.   Republika Hrvatska i Domovinski rat 1990.-1995. Dokumenti – Dokumenti institucija pobunjenih Srba u Republici Hrvatskoj (siječanj-lipanj 1992.), knj. 4., (ur. Mate RUPIĆ), Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, Zagreb – Slavonski Brod, veljača 2008.   Republika Hrvatska i Domovinski rat 1990.-1995. Dokumenti – Dokumenti institucija pobunjenih Srba u Republici Hrvatskoj (siječanj-lipanj 1993.), knj. 8., (ur. Mate RUPIĆ, Janja SEKULA), Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, Zagreb – Slavonski Brod, veljača 2010