Dojmljiv govor alkarskog vojvode dijeli se na sve strane: Ovakav nastup dugo ne pamtimo, u njemu se može pronaći i vlast i oporba

Na ovogodišnjoj, jubilarnoj 310. Sinjskoj alci, alkarski vojvoda Mario Šušnjar održao je govor koji je izazvao iznimnu pažnju javnosti i društvenih mreža. Satkan od aforizama, snažnih metafora i povijesnih podsjetnika, mnogi ga već nazivaju jednim od najupečatljivijih u povijesti ove viteške tradicije.

Šteta je što ga, uživo i izravno, nisu čuli svi koji su 3. kolovoza sjedili u svečanoj loži – predstavnici vlasti i oporbe. Upravo oni mogli su se najlakše prepoznati u njegovim riječima: i u podsjetniku na postignuća, i u upozorenju na nepotrebna lutanja i promašaje.

Iz alkarskog sedla vojvoda ih je podsjetio da nitko od njih, na bilo kojoj razini, nije „Mesija“. A o onome Mesiji iz prije dvije tisuće godina, podsjetio je, govori se da je rekao: vjera bez djela nije vjera. Koliko ćemo ubuduće vjerovati u ta djela – i koliko će tome pridonijeti Šušnjarin pozdravni govor – pokazat će vrijeme.

Ono što je sigurno jest da će se njegov govor analizirati sa svih strana, a neki će se možda pitati „čiji je Šušnjara“. No, to pitanje je suvišno. Riječi koje su obilježile 310. Sinjsku alku izgovorio je čovjek duha Alke. Je li to doista tako, prosudite sami. U nastavku donosimo govor alkarskog vojvode u cijelosti:

Kroz prošlost, Lijepa naša je svojom ljepotom i položajem privlačila osvajače, ali mi je nismo dali. Borili smo se, sačuvali je, i na njoj opstali do dana današnjega.

Na ovim stazama časti, gdje svaki kamen pamti junaštvo pradjedova, okupljamo se svake godine da bismo proslavili više od jedne igre – proslavljamo duh naroda koji nije pokleknuo pred silom, koji je vjerovao, borio se i ostao uspravan.

U ovom svečanom trenutku, kad se prošlost i sadašnjost stapaju u jedno otvaramo svoja srca i sjećanja.

Početkom kolovoza 1715 sruči se silna Osmanlijska vojka niz Prolog planinu. Ubija, pali, u roblje odvodi sve živo, a osmog kolovoza opkole Sinj i na predaju zovu. Oko 700 branitelja i sedam fratara koji sa sobom ponesoše sliku Majke od Milosti, zatvore se u tvrđavu i pružiše otpor. Sedam dana Osmanlije navaljuju, ali branitelji hrabro odbijaju. Fra Pavao Vučković stavi Marijinu sliku na oltar svete Barbare u crkvi svetog Mihovila moleći Mariju za pomoć. Uoči blagdana Marijina uznesenja Turci jurišaju i nakon serije snažnih napada naglo se povlače. Sutradan na blagdan Marijina uznesenja nema ni jednog neprijatelja pod Sinjem. Svi su bili uvjereni da je na Marijin zagovor Bog dao snage braniteljima koji se obraniše, pobijediše i zavjet učiniše, „ulicama Sinja u procesiji hoditi, vitešku Alku trkati i slavnu pobjedu slaviti“.

Ove godine slavimo 1100 godina prvoga hrvatskog kraljevstva, krunjenje kralja Tomislava, koji je utemeljio hrvatsku državnost i položio temelje naše povijesti, ponosa i slobode. Neka nas ova velika obljetnica podsjeti da smo narod s dubokim korijenima i svetim pravom na svoju slobodu, vjeru i identitet.

Ali danas se, s jednakim poštovanjem, klanjamo i našim suvremenim vitezovima – hrvatskim braniteljima, sinovima ovog naroda, koji su u Domovinskom ratu, pod vodstvom prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana, ponovno stali na prvu crtu obrane, obranili se i pobijedili.

Cetinska kraj, Dalmacija i cijela Hrvatska pamte te godine bola, ali i veličanstva. Sjećamo se onih koji su dali najviše – živote, kako bi Hrvatska bila slobodna, cjelovita i naša.

S posebnim pijetetom i zahvalnošću obilježavamo i 30. obljetnicu veličanstvene vojno-redarstvene operacije Oluja, krune svih naših stradanja i borbi kojom su hrvatski branitelji, vođeni srcem i vjerom, oslobodili okupirani teritorij i potvrdili slobodu koju danas živimo. Slava im i hvala!

U ratu smo pokazali srce i hrabrost, u miru pokazujemo znanje, snagu i ustrajnost. Jer hrvatski narod nije samo narod ratnika i junaka, već i narod vizije, rada, znanja i nade u bolje sutra. Dok danas alkari igraju Vitešku igru u čast slavnih predaka, s ponosom i zahvalnošću gledamo i u ono što smo postali –moderna, slobodna i ponosna država, iznikla iz žrtve i krvi, ali okrenuta budućnosti. Hrvatsko se ime poštuje i čuje u europskim i svjetskim institucijama, naš se barjak vijori na svjetskim sportskim borilištima, naša znanost, kultura i gospodarstvo grade ugled i donose nadu te svjedoče da Hrvatska zna, može i hoće.

No današnje vrijeme, iako drukčije, nosi svoje izazove. Hrvatska dijeli iste brige i iste strepnje za budućnost kao i ostatak modernog svijeta.

Dok se danas ovdje ujedinjeno veselimo, svijet oko nas biva sve nesigurniji. U vremenu u kojem se sve više govori oružjem, a sve manje dijalogom, pitamo se: Zar nije poraz civilizacije ponovna trka u naoružanju? Zar nije poraz zdravog razuma brojiti koliko će se više eura, dolara, rubalja uložiti u oružje.

Zar ove svjetlucave kubure, jatagani i sablje ne bi trebale zveckati trajnu odu slobode i mira!

Nažalost ne, jer sloboda se ne osvaja samo jednom. Sloboda se trajno brani. Ona nije oslobođeni teritorij, ni natpis na kamenu. Sloboda je naš trajan zavjet i obveza. Zato dajmo sebi zadatak da osim simboličnim kopljem slobodu branimo i znanjem, poštenjem, mudrošću i odgovornošću. Svakog dana, u obitelji, u radu, u školi, u čuvanju jezika, vjere i običaja. Branimo slobodu time da mladi ostaju na svome, da ne zaboravljamo tko smo, i da znamo kuda želimo ići.

U društvu u kojem svatko ima pravo na glas, ne smijemo zaboraviti da riječ ima težinu.

U vremenu kada je sve dopušteno, važno je znati što je ispravno.

U vremenu kada svi govore, vrijedi poslušati one koji govore s poštovanjem.

Jer govoriti ne znači vrijeđati, imati mišljenje ne znači poznavati stvar, a buka nije isto što i snaga.

Zato nas i Alka podsjeća da čast ne leži samo u djelima, već i u riječima. Kao što alkar ne kreće u trku nespreman, tako ni mi ne smijemo u javnost s riječima koje nisu promišljene, pametne i plodonosne.

U vremenu kada digitalni svijet oblikuje našu svakodnevicu, moramo se zapitati — služimo li se tehnologijom, ili ona upravlja nama?

Danas živimo u vremenu u kojem se sve više komunicira, a sve manje razumije.

U kojem smo stalno povezani, a često usamljeni i bez cilja.

Znanje imamo na dlanu, ali sve rjeđe u srcu i u glavi, u kojem je sve dostupno, ali je površno i bez pametnog smisla.

Ako više vremena provodimo gledajući u zaslon nego u lice susjeda, roditelja, prijatelja, ako više vjerujemo umjetnoj inteligenciji nego živom čovjeku pored sebe, ako sve mora biti sad i odmah — što će ostati od tišine, strpljenja i prave prisutnosti?

Tehnologija napreduje, ali čovjek ne smije zaostati. Čovjek mora ostati gospodar svojih navika. Jer budućnost ne ovisi o algoritmu, nego o dubini našeg karaktera.

U vremenu kušnji i sumnji, neka Alka bude poruka nepokolebljive vjere u narod, državu i pravdu. Ona je molitva u galopu, poklik predaka što odzvanja svakim udarcem koplja o alku i poruka potomcima da ćemo na pravi način znati odgovoriti na sve izazove sadašnjosti i budućnosti. Živjela Alka! Živjela Hrvatska!

Alkari, junački držite koplje i uzde.

Neka vam ruka bude čvrsta i mirna, oko bistro, sokolovo.

Momci, imajte čvrst korak. Vladanje i držanje dostojno pradjedova.

U ime slavne prošlosti, u čast hrabroj sadašnjosti, i s vjerom u časnu budućnost proglašavam 310. Sinjsku alku otvorenom!