DOKUMENTARNI FILM "PARTIJA" GORDANA MALIĆA PODSJEĆA: PARTIZANSKO ZLO U HRVATSKOJ NIJE OSUĐENO - JOŠ UVIJEK SE KRIJE IZA ANTIFAŠIZMA

 Na HTV 1 program, konačno smo (3. listopada) imali prigodu vidjeti prvu od ukupno pet epizoda filmskog dokumentarnog serijala "Partija" pod nazivom "Teror", autora Gordana Malića. Serijal analizira povijest Komunističke partije Jugoslavije a sniman je u četiri države na području bivše SFRJ, 2022. i 2023. godine.

 U prvom dijelu koji započinje iskazom svjedoka masovnih partizanskih zločina, po prvi put gledateljstvo HTV-a imalo je prigodu vidjeti neke od najstrašnijih, užasavajućih prizora sa stratišta u Sloveniji, na kojima su pronađeni posmrtni ostaci desetaka tisuća žrtava. Naročito su dojmljivi i upečatljivi bili oni s ljudskim leševima na kojima se još uvijek nalazi koža, kosa, dijelovi odjeće, obuća, osobne stvari (poput ogrlica s križevima i sl.). Relativno dobra očuvanost posmrtnih ostataka posljedica je toga što su tisuće žrtava u razdoblju neposredno nakon svršetka rata (svibanj-lipanj 1945.) žive zazidane u rudarska okna - a umirale su danima, polagano i u agoniji dok je smrt koja je u tim okolnostima bila jedini spas stizala tek nakon što su potrošile zrak iz tog izoliranog i hermetički zatvorenog prostora; upravo taj nedostatak zraka u bitnoj je mjeri usporio raspad tijela. Treba li napominjati kako su takva okrutna zvjerstva mogli počiniti samo monstrumi, bića bez trunke ljudskog morala i empatije, krvoločne zvijeri u ljudskom obliku - i da ironija bude potpuna, "u ime naroda", "bratstva-jedinstva" i "svijetle budućnosti"!?

 Jedan od istražitelja zločina u Hudoj Jami bio je i rođeni Srebreničanin Mehmedalija Alić. On u svojoj knjizi naslovljenoj Nitko piše o strahotama masovnih zločina u komunističkoj Jugoslaviji, a na jednom mjestu daje potresan opis trenutka kad je na tom mjestu na lubanjama pronašao djevojačke pletenice:

 "Počele su se pojavljivati duge pletenice kose, slične onima koje su nosile moje sestre i mati, a i ostale žene i djevojke koje sam susretao u djetinjstvu. Svojom rukom sam ih sklanjao sa ženskih sitnih lobanja. Stručnjaci su se počeli nekako čudno odnositi prema nađenim pletenicama jer su za njihovu statistiku važile samo ljudske kosti. Užas! Pošto o kosi niko nije vodio brigu, ja sam svu dugu kosu uredno, a posebno pletenice, slagao u posebnu kartonsku kutiju. Kad mi se ukazala prilika, iznosio sam je vani, osušio pletenice pred radijatorom, a nešto i na suncu. Osjetio sam potrebu da ih fotografiram pred ulazom u jamski grob, koji nosi sudbonosni naziv Huda Jama. Oko 10 % pronađenih skeletnih ostataka iz grobišta pripadaju djevojkama, ženama i djevojčicama."

Čovjek koji je otkrio lubanje s djevojačkim pletenicama u Hudoj jami

(Adresa slike: https://komunistickizlocini.net/wp-content/uploads/2018/11/212.jpg?w=640)

 Povlačeći paralelu između masovnih zlodjela istoga režima (komunističkog) u različitim razdobljima (od 1945. do 1995.), autor knjige s pravom kaže:

 "Razumijevanje istine o Hudoj jami je i razumijevanje istine o tragediji u Srebrenici."

 Egzekutori iz 1945. godine i oni iz 90-ih XX. stoljeća, pripadali su istom ideološkom miljeu i istoj vojsci (čiji je zaštitni znak bila petokraka) i bili su vođeni istom mržnjom prema muslimanima i Hrvatima, ili točnije: prema svima koji nisu bili Srbi i jednako su svoja nedjela i krvave ruke krili iza "antifašizma" i Jugoslavije. Partizani i njihova "avangarda" (komunisti) ubijali su ne samo pripadnike neprijateljskih vojski i ratne zarobljenike, nego i sve one koji su u bilo kojem smislu bili "nepodobni" ili "sumnjivi", odnosno predstavljali su potencijalne ideološke neistomišljenike, pa u brojnim slučajevima i članove obitelji "narodnih neprijatelja" (a etiketa "narodnog neprijatelja" lijepljena je svima koji nisu pripadali njihovom ideološkom krugu i odbili su bez pogovora se staviti u službu Partije). Komu su bili krivi deseci tisuća žena, djece i staraca i kakvu su oni opasnost za Titov režim mogli predstavljati!? Nakana krvnika bila je nanijeti hrvatskom narodu udarac od kojeg se neće oporaviti - pa su u logorima, jamama, rudarskim oknima i tenkovskim rovovima završavale tisuće svećenika, intelektualaca građanskog opredjeljenja, studenata, učenika-srednjoškolaca, liječnika, umjetnika… Nije bilo milosti za one koji nisu srcem i dušom pripadali Partiji. Njih se tretiralo kao "klasne neprijatelje", a prema komunističkoj logici, svaki od njih bio je "neprijateljski vojnik", baš kao što je svaki od tih "revolucionara" sebe smatrao "vojnikom Partije". Ubijalo se u masama, uglavnom noću, bez suda i dokazane krivnje, a egzekutori su osim nagrada u novcu i zlatnini obilato opskrbljivani alkoholom i kasnije vođeni na "bankete" gdje se jelo, pilo i slavilo zločin. U njihovoj "revolucionarnoj" tradiciji i praksi, postojala je čak i "plemenita mržnja" (tobože, usmjerena prema zlu, kako bi se stvorio novi, bolji i pravedniji svijet); jednom riječju, nije bilo tog zvjerstva i zlodjela za koje nisu svojim parolama i floskulama pronašli "opravdanje".

 Malićev film iznosi brojne istine: primjerice, onu o broju žrtava - pa tako javnost doznaje kako su partizani na području Titove Jugoslavije neposredno u poraću 1945. godine, bez ikakvoga sudskog postupka pobili više ljudi nego ijedna druga saveznička vojska u Europi. Isto tako, dokazuje kako je bila riječ o organiziranim zlodjelima iza kojih su stajali partijski vrh i Tito osobno. On, Aleksandar Ranković, Edvard Kardelj, Moša Pijade, Milovan Đilas, Petar Stambolić i drugi najugledniji i najutjecajniji kadrovi iz vrha KPJ, sve su znali i sve su činili smišljeno - kako bi osigurali apsolutnu vlast i u najvećoj mogućoj mjeri onemogućili u djelovanju stvarne ili moguće oponente, a progonilo se i ubijalo čak i one za koje se unaprijed sumnjalo kako na mogućim izborima neće svoj glas dati Titu i Partiji. Zanimljivo je da u spomenutoj prvoj epizodi serijala prof. dr. sc. Žarko Puhovski među ostalim kaže i to kako "nema razlike između razdoblja NDH i prve tri poratne godine komunističke vladavine" kad je u pitanju opseg terora i totalitarna narav režima, što se baš i ne može tako često čuti, pogotovu od intelektualaca lijevo-liberalnog ideološkog usmjerenja.

 Nažalost, u Hrvatskoj ni poslije 33 godine samostalnosti nema stvarne osude partizanskog zla - dakle, ne samo komunističkog, nego PARTIZANSKOG, jer nisu svi koji su sudjelovali u masovnim zločinima u poraću bili komunisti, niti su ubijali samo komunisti; KPJ jest bila zločinačka organizacija koja je vukla konce i upravljala s planskim likvidacijama, otvarala logore i mučilišta i zataškavala zločine, ali prema njezinim nalozima i u režiji OZNA-e ubijali su i oni koji nisu formalno pripadali Partiji.

 Kod nas se o brojnim rezolucijama Vijeća Europe i Parlamenta EU o osudi komunističkog režima i njegovih zločina šuti. Šute državne institucije, šute vodeći mediji, šute Vlada i Sabor, šuti DORH, a svako inzistiranje na poštivanju ovih akata i zahtjevi koji idu u smjeru (barem) moralne osude, od čuvara komunističke ideologije dočekuju se kao "ekstremizam" i "rehabilitacija ustaštva". Lažni "antifašizam" još uvijek je paravan iza kojeg se kriju krvavi tragovi i monstruozna zlodjela jednog neljudskog sustava koji je ponikao u teroru i krvi, krvlju i leševima ljudi se hranio i na području SFRJ se raspao u krvi.

 Vapaje onih koji čekaju na moralnu zadovoljštinu desetljećima još uvijek nitko ne čuje, a kosti žrtava i dalje izviru iz tisuća masovnih grobnica, od Triglava do Đevđelije, jer "u ime naroda" ubijalo se ne samo u Sloveniji, Hrvatskoj i BiH, nego i Vojvodini, Crnoj Gori, Srbiji, Makedoniji, na Kosovu. Crna knjiga komunizma navodi podatak po kojem je u istočnoj Europi u poraću od komunističkih režima pobijeno oko milijun i pol duša, a gotovo polovica od toga usmrćena je na području Titove Jugoslavije.

 Do kada će se istina o partizanskom (komunističkom) zlu skrivati i kad će ono konačno doživjeti barem moralnu osudu? Može li Hrvatska u budućnost s tim teretom i do kada će mladi naraštaji slušati i učiti u školama laži i konstrukcije samozvanih "antifašista"? Imamo li pravo tvrditi kako pripadamo zajednici demokratskih zemalja i civiliziranih naroda ako se nismo u stanju riješiti ovog bremena koje tako teško opterećuje našu stvarnost?

 Nismo li obvezni prema sebi samima pa i naraštajima koji dolaze nakon nas, jednom za svagda prekinuti ovaj lanac obmana, laži i krivotvorina, otkriti istinu o nedavnoj prošlosti i zatvoriti ovu bolnu stranicu vlastite povijesti?