Država dijeli “odštete”, a Hrvati nemaju ni pravo na subvenciju

Kompenzacije bez tržišne vrijednosti i dvostruki standardi države

Izmjene Zakona o stambenom zbrinjavanju na potpomognutim područjima, koje je Hrvatski sabor donio početkom prosinca prošle godine, otvorile su novo poglavlje nejasnoća oko prava bivših nositelja stanarskog prava. U javnosti se pojavila tvrdnja da im se sada nudi novčana naknada, iako takva odredba u samom tekstu zakona nije izričito propisana.

Na toj pravnoj sivoj zoni već su se pojavili razni posrednici i navodne agencije koje nude “pomoć” u ostvarivanju prava, uz zahtjev za punomoć i uplatu početnih troškova, najčešće u iznosu od oko 100 eura. Predstavnici udruge Veritas upozoravaju da se radi o obrascu koji se ponavlja već desetljećima: mala uplata, velik broj potencijalnih korisnika i minimalna mogućnost pravne zaštite.

Prema dostupnim tumačenjima, zakon omogućuje novčanu kompenzaciju umjesto stvarnog stambenog zbrinjavanja, a iznosi koji se spominju za stan od 60 četvornih metara kreću se od oko 47 tisuća eura na potpomognutim područjima do nešto više od 57 tisuća eura izvan njih.

Naknada bez realne kupovne moći

Usporedba s aktualnim cijenama nekretnina pokazuje da takvi iznosi ne omogućuju kupnju zamjenskog stana ni u manjim sredinama, a kamoli u većim gradovima. Time se formalno zatvara pitanje stanarskog prava, ali se ne rješava stvarni problem stanovanja.

Istodobno, gotovo niti jedan hrvatski građanin danas ne može ostvariti izravnu državnu “kompenzaciju” za vlastito stambeno pitanje. Mladi, obitelji s djecom i podstanari upućeni su na tržište nekretnina i kreditne modele, uz ograničene subvencije koje ne pokrivaju ni približno realne troškove stanovanja.

Takav pristup otvara pitanje jednakosti pred zakonom: zašto se jednoj skupini nudi poseban model naknade, dok većina građana nema pristup ni približno usporedivim mjerama pomoći?

Politika umjesto rješenja

Kritičari upozoravaju da se ovakvim zakonskim rješenjima ne zatvara ratno nasljeđe, nego ga se administrativno neutralizira. Umjesto jasne politike stanovanja, uvodi se jednokratna financijska kompenzacija koja omogućuje državi da se formalno oslobodi obveze, ali bez dugoročnog učinka za korisnike.

Ujedno se podsjeća da su tijekom i nakon rata najveću materijalnu korist ostvarivali politički i interesni krugovi, dok su obični građani – bez obzira na nacionalnost – ostajali bez trajnog rješenja svojih stambenih pitanja. U tom smislu, rasprava o naknadama ne može se voditi izvan šireg konteksta ratnih i poratnih politika, koje su često proizvodile profite za pojedince, a gubitke za društvo.

Administrativni izlaz umjesto socijalne politike

Procjene upućuju na to da će se dio korisnika odlučiti za ponuđenu novčanu naknadu ne zato što je ona pravedna, nego zato što su iscrpljeni dugotrajnim postupcima i neizvjesnošću. Time se pitanje stanarskog prava zatvara na papiru, ali ne i u stvarnosti.

Dok jedni dobivaju poseban model kompenzacije, većina građana ostaje bez ozbiljne državne politike stanovanja. Rezultat nije smanjenje društvenih napetosti, nego osjećaj dvostrukih kriterija i trajne nepravde u sustavu koji bi trebao osigurati jednaka prava za sve.

Štrbac: “Ljudi se dovode u zabludu, a prevaranti koriste pravnu nejasnoću”

Predsjednik udruge Veritas Savo Štrbac upozorava da se u javnosti namjerno ili nenamjerno šire netočne informacije o navodnom pravu na novčanu naknadu, iako takva odredba nije jasno propisana u samom zakonu.

„Nama se javljaju ljudi koji tvrde da su u medijima pročitali ili čuli da svi bivši nositelji stanarskog prava imaju pravo na novčanu naknadu, ali u tekstu zakona ne mogu pronaći članak koji to izričito propisuje“, navodi Štrbac.

Dodaje da su se zbog takvih informacija već pojavili razni posrednici i takozvane agencije koje nude pomoć uz naplatu punomoći i početnih troškova.

„Ljude se dovodi u zabludu, a prevaranti koriste pravnu nejasnoću i dugogodišnje nezadovoljstvo neriješenim stambenim pitanjem. Traže po 100 eura za ‘pokretanje postupka’, računajući da se radi o iznosu zbog kojeg ih većina neće tužiti, čak i ako shvate da su prevareni“, upozorava Štrbac.

Prema njegovim riječima, predloženi model financijske kompenzacije ne može se smatrati stvarnim rješenjem problema.

„Iznosi koji se spominju izgledaju prihvatljivo samo na papiru. Kada se usporede s tržišnim cijenama stanova u Hrvatskoj, jasno je da za taj novac nije moguće riješiti stambeno pitanje. Država se time formalno oslobađa obveze, ali problem ostaje“, zaključuje Štrbac.