Dubrovački gradonačelnik i novi val političkog odnosa prema pozdravu 'Za dom spremni'

Iako je ljeto doba kad u novinarskom žargonu nastupa "sezona kiselih krastavaca" drugim riječima nema zanimljivih društvenih događanja, ovaj put se odjednom promijenio odnos vlasti prema pozdravu "Za dom spremni" pa je to tema koja zaslužuje posebnu pozornost. U posljednje vrijeme taj starohrvatski domoljubni usklik bio je proskribiran kao ustaški pozdrav, pa bi samim tim trebalo ne samo zabranjivati ga nego i prekršajno kažnjavati počinitelje, iako ni u jdnom zakonskom aktu nije zabranjen pa je prema tome dozvoljen. Međutim kako u Hrvatskoj ni nakon 30 godina nije izvršena ideološka a kamoli personalna lustracija jugokomunistička bulumenta dobro ušančena u važnim institucionalnim državnim strukturama uz svesrdnu pomoć vodećih medija prije svega javne Hrvatske radiotelevizije koristi usklik "Za dom spremni" kao dokaz da zemlja nije raskrstila sa svojom ustaškom prošlošću.

Prije nekoliko dana dubrovački gradonačelnik Mato Franković svojom izjavom ponovno je potaknuo raspravu o legalnosti za neke spornog pozdrava "Za dom spremni". Dogodilo se to prilikom otvaranja spomen parka u Cisti Velikoj u Imotskoj krajini branitelju Mati Vučku Čigri pripadniku Treće imotske bojne Četvrte gardijske brigade, koji je poginuo braneći Dubrovnik od crnogorskih agresora. Na kraju govora Franković je pozvao nazočne da njih i njihovu djecu "uvijek vode dvije rečenice koje nikad ne će biti staromodne, i koje će nas uvijek pozivati na ono što je ključno - da budemo spremni obraniti svoju domovinu.

Te dvije rečenice, i s time ću završiti, su "Bog i Hrvati" i "Za dom spremni", rekao je HDZ-ov gradonačelnik Dubrovnika, na što je dobio velik pljesak okupljenih. Zdušno mu je zapljeskao i HDZ-ov potpredsjednik vlade i ministar branitelja Tomo Medved.

Naravno da je taj istup hadezeovskog gradonačelnika Dubrovnika Mata Frankovića odmah izazvao brojne reakcije posebice vodećih medija poput jugonostalgičarskog "Jutarnjeg lista" i prosrpskog "Večernjeg lista" kao i brojnih političara. Premijer Andrej Plenković izjavio je da je to "politički neprihvatljivo i neprimjereno. Da je primjereno, onda bi svi tako završavali skupove". Po tko zna koji put, naravno ne samo u ovom kontekstu predsjednik HDZ-a je iskazao svoje licemjerstvo. On je zadnja politička osoba koja ima moralno pravo kritizirati pozdrav "Za dom spremni", budući da kad je trebalo služiti domovini u obrani od velikosrpske agresije, on se izvukao kao civilni dezerter koristeći utjecaj svoje majke "vojne lekarke" kako ju je nazvao Zoran Milanović.

Valja konačno postaviti pitanje političkog rječnika na relaciji Beograd - Zagreb. Dok vodeći srbijanski političari na čelu s predsjednikom države Aleksandrom Vučićem bez pardona Hrvate ne zovu nacionalnim imenom nego u Srbiji uvriježenom imenom "ustaše", dotle službena hrvatska politika u prigodnim pobjedničkim danima kakav je bio 5. kolovoza, sustavno izbjegava izreći povijesnu činjenicu da je Hrvatska pobijedila Srbiju u nametnutom Srpsko-hrvatskom ratu, koji se u Hrvatskoj pogrešno naziva Domovinski rat, iako je po presudi Međunarodnog suda pravde to bio međudržavni sukob, dakle Srpsko-hrvatski rat. Hrvatsko političko vodstvo očito po uputama eurounijskih birokrata i dalje zatvara oči pred prijetnjama koje u hibridnom ratu vodi Beograd, nastojeći današnju demokratsku Hrvatsku izjednačiti s NDH. Istup dubrovačkog gradonačelnika u Imotskoj krajini kojemu je zapljeskao i potpredsjednik Vlade Tomo Medved, označio je na neki način odmak od dosadašnjeg unisonog optuživanja usklika "Za dom spremni". To se očitovalo i na ovogodišnjoj proslavi u Kninu, kad je dosad proskribirana HOS-ova bojna na čelu s Markom Skejom sudjelovala u službenom programu, a jedan njezin čelnik pozdravio nazočne sa "Bog i Hrvati" i "Za dom spremni", ali je ovaj drugi pozdrav HTV u glavnom dnevniku cenzurirao. Dakle, ako službeni Beograd i dalje ustrajava na etiketi da je današnja Hvatska "ustaška", onda je konačno došao trenutak da se četnicima u Beogradu kaže kako je u "ustaškoj" Hrvatskoj nastradalo manje Srba, nego Hrvata u četničkoj Srboslaviji. Vrijeme je da se četničkoj garnituri u Beogradu poruči kako su od takve "ustaške" Hrvatske doživjeli poraz, i da ta "ustaška" Hrvatska nije potjerala kninske Srbe, nego su njihovu traktorijadu organizirali njihovi vođe.

"Za dom spremni" i dalje smeta i predsjedniku Republike Zoranu Milanoviću koji se nije oglasio prilikom istupa Mata Frankovića, ali je reagirao na atmosferu sa koncerta Marka Perkovića Thompsona u Imotskom. On je izjavio da "ustaški pozdravi, obilježja i pjesme ne smiju imati mjesta u današnjoj, demokratskoj Republici Hrvatskoj, ne smiju ostati bez reakcije državnih institucija koje su zadužene za javni red i mir, za poštivanje zakona". On je optužio Vladu Andreja Plenkovića, da je "ustaški pozdrav dobio dvostruke konotacije, a zapravo su tako otvorena vrata svima onima koji žele zloupotrijebiti uspomenu na hrvatske branitelje iz Domovinskog rata". Jednako kao i Andrej Plenković Zoran Milanović potekavši iz boljševičke jugokomunističke sredine nema moralno pravo da govori o hrvatskim braniteljima i njihovom ponašanju u demokratskoj Hrvatskoj koju su izborili pozdravom "Za dom spremni" i grbom s početnim bijelim poljem. I on je kao i Andrej Plenković civilni dezerter, a posebice on nema nikakvo moralno, pa i političko pravo da govori o tome što branitelji smiju, a što ne smiju, kad je svojom naredbom da se skine ploča poginulim hosovcima preporučio da se ona baci u smeće. Takav njegov istup sasvim sigurno ne će mu pomoći u kampanji za drugi mandat..

Na kraju treba podsjetiti kako prije svega treba utvrditi pravnu dimenziju pozdrava „Za dom spremni“, polazeći od vrhovnog pravnog akta države, a to je naravno Ustav. U čl. 16. stoji: „Sloboda i prava mogu se ograničiti samo zakonom da bi se zaštitila sloboda i prava drugih ljudi te pravni poredak...“, a u čl. 38. stoji: „Jamči se sloboda mišljenja i izražavanja misli. Sloboda izražavanja misli obuhvaća osobito slobodu tiska i drugih sredstava priopćavanja, slobodu govora i javnog nastupa...“. Kad Pupovac i njegovo društvo trabunjaju o tome kako je pozdrav „Za dom spremni“ protuzakonit, onda oni osporavaju jedno od temeljnih ljudskih prava garantirano Ustavom. Kad su hrabri dečki u postrojbama HOS-a uzimali za svoj simbol pozdrav „Za dom spremni“, oni su samo koristili svoje ustavno pravo slobode mišljenja i izražavanja misli. Činjenica je da taj pozdrav ni u jednom zakonskom aktu nije zabranjen, jer bi to suštinski bilo protuustavno, a još je važnija činjenica da je HOS s tim pozdravom postao sastavni dio Hrvatske vojske, a sama udruga registrirana dok je na vlasti bila SDP-ova koalicija. Osim toga, zahtjev za zakonsku zabranu jednog pozdrava je opasan presedan, jer su zabrane slobode izražavanja kao što je to bilo u komunističkoj Jugoslaviji karakteristične za totalitarne režime, a ne za demokratske države. Jednako tako, tvrdnja da moderna Hrvatska počiva na antifašizmu je najobičnija floskula, jer je temelj hrvatske države Domovinski obrambeni rat protiv fašističke velikosrpske agresije. Ako je pak riječ o ustašama kao nedopustivoj političkoj kategoriji u Republici Hrvatskoj treba samo podsjetiti da se na prvim demokratskim izborima natjecala i ustaška stranka HOP na čelu s Pavelićevim zetom Srećkom Pšeničnikom, ali je dobila zanemariv broj glasova.

Uostalom, i sudska praksa temeljena na Zakonu o prekršajima nije usuglašena, jer je nekoliko prekršajnih sudova oslobodilo optužene za pozdrav „Za dom spremni“. Ključno je međutim, da je u presudi Ustavnog suda sastavljenog pretežito od sudaca i pravnika iz prethodnog komunističkog režima, koji je ocijenio da je to ustaški pozdrav, sudac Miroslav Šumanović u izdvojenom mišljenju osporio takvu kvalifikaciju. Naravno, dirigirani vodeći mediji ignorirali su izdvojeno mišljenje sudca Šumanovića. Pozivajući se na Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, i njezin čl. 10., sudac Šumanović konstatira u izdvojenom mišljenju, da značajan dio hrvatske javnosti i društva percipira sporni pozdrav izvan totalitarnog i rasističkog konteksta, jer je za razliku od NDH, korišten je u drukčijem općem okviru tijekom Domovinskog rata, koji je bio „pravedan, legitiman, obrambeni i oslobodilački“, u „uspostavi i očuvanju Republike Hrvatske kao samostalne i nezavisne, suverene i demokratske države“. Konstatirajući da se radi o izrazito kontroverznoj temi od javnog interesa sudac Šumanović je čvrstog uvjerenja da nije misija Ustavnog suda arbitrirati u globalnim ideološko-političkim i historiografskim prijeporima, jer to treba ostaviti znanstvenoj i drugoj javnoj polemici i sučeljavanju stavova sukladno vrijednostima pluralizma demokratskog društva, koji izvire iz spomenute europske Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.